Kolumne

Aleksandar Nikolić Coa | Dubina fioke

coaRetko sanjam. Ustvari verovatno sanjam i češće no što mislim ali kada ujutru protrljam oči razbacam fragmente snova svuda po glavi tako da ne čine nikakvu smislenu celinu bez koje jednostavno ispare do doručka. Jedno vreme sam, moram priznati, bio ljubomoran na tudje prepričavanje nepovezanih gluposti iz snova. Onda sam ukapirao da mi moji stidljivi snovi čine uslugu. Gole ribe koje ne možeš da imaš na javi su samo varka koja te prejebe da spavaš češće i duže a tek onda izmili sve ono što gmiže po podsvesti i strpljivo čeka svoju noć. Ono što sam nedavno sanjao ruke nisu uspele da sakriju. Strpljivost se isplatila…

Crnilo. Ne znam da li je to bio mrak ili jednostavno „ništa“. Sablasno tiho kako jednom „ništa“ i priliči. Odjednom blag vetar se primiče s ledja. Okrećem se naglo i vidim njih. Ceo svoj život izražen kroz likove. Svi su tu. Roditelji, baba i deda, najbolji drugovi, bivše devojke, sadašnja devojka, rodbina, pa čak i učiteljica. Stoje u dve reda i ćute prekrštenih ruku. Krećem izmedju redova. Gledam čas levo čas desno. I dalje ništa ne govore samo razočarano odmahuju glavom kada nam se ukrste pogledi. Na kraju puta stoji majka. Obara pogled ka nogama. Polako mi sve postaje jasno. Razočaranje. Shvatam da sam ih sve razočarao i da nisam ispunio ničija iščekivanja. Nisam izrastao u osobu kakvu su hteli.
Previše dugo sam otegao fakultet. Previše me ne interesuje novac. Previše se zamajavam umetnošću a premalo ekonomijom. Previše sam neprikladno odeven za upoznavanje ozbiljnih ljudi. Premalo se trudim da ostanem u kontaktu sa rodjacima. Premalo puta sam pružio podršku. Premalo poklanjam vremena ženama. Premalo puta sam izustio „volim te“…

Sve to je odjednom postalo sasvim jasno. Poželeo sam da se pravdam. Zasutio sam da nešto kažem i zgrabio majku za ramena. Raspala se u paramparčad. Prvo sam pomislio da je staklo, ali su mi ruke bile čitave, a zatim sam primetio da se rasprštala u desetine vrabaca. Potrčao sam nazad kroz masu sa ispruženim rukama i krikom na usnama. Odjednom, iznad mene se uzvinulo jato vrabaca. Kroz daljinu je dopirala melodija. Prvo sam mislio da je to njihova pesma a onda sam shvatio da mi je melodija dobro poznata. Dopirala je sa mobilnog telefona i nekako uspela da se probije kroz „ništa“.

Promeškoljio sam se po krevetu i sa mukom odlepio očne kapke. U sobi je bilo mračno ali se videlo da venecijaneri samo što nisu poklekli pred sunčevim napadom. Još uvek ležeći počeo sam da bauljam rukom po stolu ne bi li dohvatio telefon. Poruka od Stefana. Ko bi drugi slao nepotrebne poruke u 9 ujutru.
„Nema spavanja! Ajde diži dupe pa se nadjemo u 10 na kafu“

Uspravio sam se na Dormeo sundjeru koji se trudio da mi pomogne oko ukočenih ledja ali mu je slabo išlo. Pustio sam sunce koje je lajalo ispred prozora da udje unutra. Sneg je preko noći bio vredan pa je uspeo da zatrpa sve sem ulice po kojoj su oprezno klizili automobili. Čudno, još uvek sam se savršeno dobro sećao sna. Ušao sam u hladno kupatilo, pišao dok se para iz šolje verala uz vodokotlić ka plafonu, umio vodom još hladnijom od kupatila ali uzalud. Spoznaja iz sna mi je i dalje bila ispred očiju kao kraj upravo odgledanog filma. Vratio sam se u dnevnu sobu i obukao iste stvari koje sam nosio i juče. Nogavice pantalona su već bile ukrašene blatom pa sam planirao da ih tog dana samo dokrajčim. Izašao sam iz stana a zatim i iz zgrade sve vreme misleći o nedavnom otkrovenju. Sanovnik mi nije bio potreban. Sve je bilo isuviše jasno. Zastao sam ispred ulaza zgrade okrenuo se i vratio natrag u sobu. Izvadio sam nove stvari iz ormara i obukao njih. Izvuko sam i ranac koji je hvatao prašinu ispod kreveta. Otvorio sam jednu od fioka u sobi i sve iz nje prebacio u ranac. E tako…Tad sam bio spreman za novi život.

Otvorio sam vrata i zakoračio u toplinu kafea. Tek nekoliko stolova je bilo zauzeto a sa jednog je mahao Stefan koji je sedeo sa nekim nepoznatim likovima. Prišao sam im i upoznao se sa dvojicom novajlija a zatim se sručio na stolicu. Skinuo sam ranac, jaknu i šal i iz džepa izvadio paklu Davidoff-a. Stefan me je pogledao zbunjeno:
-Od kad si počeo da kupuješ cigare?
-Od danas.
-Pa što baš ove seljačke?
-Može mi se.

Nije više najavljivao. Okrenuo je razgovor na ovu dvojicu koji su, kako se ispostavilo njegovi rodjaci iz Švedske koji su se vratili u domovinu da troše pare dok ne presuše a onda nazad na sigurno. U medjuvremenu se pojavila i konobarica da me pita šta ću da popijem. Kada sam joj odgovorio „Jack Daniels“ osetio sam još jedan zabezeknut Stefanov pogled na meni. Taj korak me je koštao jednog obroka za taj dan ali šta sad, utisak je utisak. Rodje su me pitale da li se bavim nečim sem fakulteta pa sam razvezao o ćaletovom stovarištu (u kome inače samo fizikališem ponekad). Doduše priču sam malo „našminkao“ napumpanim ciframa. Iz toga su stekli utisak da sam ja bitan faktor tamo i već okretali priču na neke kupovine, ulaganja, biznise i šta sve ne… Oni su pričali kako imaju njuh za biznis i kako se to pokazalo samo mesec dana nakon što su se preselili u najveći standard na svetu. Sad već imaju svoju firmu koja odlično stoji. Uglavnom je pričao onaj niži i loptastiji. Bio je kratko ošišan sa trodnevnom bradom pa je delovao kao da su mu sve dlake na glavi iste dužine. Onaj drugi je bio za glavu viši i delovao za toliko blentavije i ćutljivije. Teško bi neko pogodio da su rodjena braća.

Ustao sam pod izgovorom da moram da pišam i otišao do WC-a. Istina je da sam hteo da proverim da li imam dovoljno novca da platim turu sam. Ušao sam unutra i izvadio novčanik. Petljao sam po njemu nekoliko sekundi sabirajući kilavo bogatstvo u sitnim apoenima. Pogled mi je na trenutak skliznuo ka ogledalu ispred kojeg sam stajao i tada sam video ono što je Stefanu i Švedjanima promaklo. Sa druge strane mi se smešilo šareno izrezbareno lice koje sam vidjao u Veneciji kako visi po tezgama. Ivice šupljih očiju bile su izvezene zlatnim koncem a ispod njih su se rumeneli porculansko-bledi obrazi. Klimnuo sam sam sebi u znak odobravanje i vratio se za sto. Rodje su u medjuvremenu rešile da me pozovu kod njih na žurku „gde može da se popije ali i da se prozbori detaljnije o poslu“. Odmah sam prihvatio poziv i zatražio račun od konobarice. Dok sam vadio poslednje pare iz novčanika i plaćao tri kafe i viski, objasnili su mi gde žive i rekli da me očekuju oko 8. Dan je lepo počeo…

Dok sam se vraćao kući držao sam pravac na trotoaru poput pijanca koji je fiksirao pogled ispred sebe držeći se neke zamišljene prave linije. Osećao sam se jako. Sklanjao sam se samo ako bi mi u susret išao neki krupni ćelavac sa navijačkim šalom oko vrata, ostale sam bez problema ćuškao ramenom. Svratio sam do prodavnice da uzmem nešto za piće. Izbor je pao na flašu viskija. Kad je već tako počeo dan zašto prekidati. Pošto sam sve pare koje sam imao kod sebe potrošio morao sam da potegnem karticu na kojoj sam imao uštedjenih par hiljada. Ispred mene mene u redu stajala je samo jedna baba koja je tek iz trećeg puta uspela da razume koliki joj je račun pa onda počela da kopa prvo po torbi a onda i po minijaturnom novčaniku. Izludela me je.

-Ajde bre baba teraj se u pičku materinu!-urlao sam dok sam je rukom gurao iza sebe.

Kasirka me je začudjeno pogledala. Ovog puta je izostalo ljubazno „Dobar dan komšija“. Čuo se samo „bip“ dok je flaša klizila po pultu. Izvadio sam karticu iz novčanika i dao joj da petlja s njom po aparatu. Dok sam čekao da mašina ispljuje papirić koji treba da potpišem iza kasirkinih ledja sam uhvatio svoj lik u izlogu. Ogromna svinjska njuška stajala je naspram mene i ćutala. Na odvratnom nosu imala je iste naočare za sunce. Potpisao sam račun i groknuo u znak pozdrava.

Ostatak dana sam proveo u stanu navaljivajući na kupljenu flašu. Na jutubu sam pustio neki elektro house miks da mi pravi adekvatno društvo. Prvi put mi se to desilo. Nije mi jasno zašto sam od tih ritmova i melodija samo kolutao očima u znak neodobravanja. U pauzama izmedju čaša sam napinjao facebook, pljuvao po svačijim statusima i lajkovao slike nekih sisatih riba koje u svojim nadimcima imaju po 5-6 slova w. Tu i tamo sam ostavljao po neki komentar tipa „mačko“ i „ribo“ čisto da se lože malo. Počeo sam da se spremam za žurku još oko 6. Nemam puno stvari u ormanu ali sam morao da probam sve kombinacije košulja i pantalona dok nisam uboo onu pravu. Izvukao sam jedine cipele koje imam, izglancao ih i namazao imalinom. Nešto je ipak falilo. Ušao sam u ćaletovu sobu i počeo da mu preturam po stolu dok nisam našao šta mi je potrebno. Šljašteći sivi Sector sat bio je možda previše glomazan za moj zglob ali bez čuke jednostavno ne ide. Pogledao sam u svoj novi ponos. Bilo je 7 i 20. Taman. Obukao sam jaknu, stavio ranac na ledja i krenuo pešaka jer nisam imao para za taksi.

Kuću sam pronašao bez problema zato što je bila jedina u toj ulici iz koje su podrhtavali prigušeni basevi. Pozvonio sam. Otvorio mi je blentaviji brat i uveo me unutra. Ljudi su bili raštrkani po hodniku, dnevnoj i spavaćoj sobi. Vidno je bilo da sam ubedljivo najmladje muško tamo. Što se tiče ženskog dela, bilo ih je od sorte, što izgledom što godištem. Ubrzo se pojavio i drugi domaćin da mi poželi dobrodošlicu. Na vidiku nije bilo Stefana. To me nije čudilo pošto mi je jednom prilikom pomenuo da svoje rodjake „ne miriše baš nešto“. Uputili su me u dnevnu sobu da se poslužim pićem. Nije bio neki izbor pa sam se odlučio za pivo. Vratio sam se do loptastog brata da ga pitam kad ćemo o poslu.
-Kasnije, kasnije…-odgovorio mi je tapšući me po ramenu.

Odmah nakon toga se izgubio negde po kući. Šteta je što su promili u mojoj krvi bili nestrpljivi pa im je to „kasnije“ bilo predaleko. Posle onolikog viskija bilo je dovoljno nekoliko piva pa da mi se cela soba smuti u jednu šarenu mrlju. Teturao sam se od zida do zida praveći kratke pauze kad bih se oslonio na neki od njih. Mučnina iz stomaka je polako krenula na gore. Sva sreća pa mi je trenutna pozicija bila samo tri zida udaljena od kupatila. Počeo sam nekako da klizim u stranu opipavajući rukom zid ispred sebe. Nisam siguran koliko mi je bilo potrebno da stignem do cilja. Nekih 5 minuta verovatno. Upao sam u kupatilo i umalo oslepeo od belih pločica preko kojih je šljaštela ultra jaka neonka. Pored mene se nalazio lavabo a šolju nisam uspeo ni da vidim. Uspravio sam se polako na noge i uspeo da sve istresem iz želudca u lavabo. Umio sam se i par puta duboko udahnuo. Stvari su polako počele da se izoštravaju i da dobijaju normalan oblik. Izašao sam iz WC-a. Nisam napravio ni par koraka a već me je neko zgrabio za ruku.

-Pa gde si se ti izgubio mali?-začuo se ženski glas.

Okrenuo sam se i odmerio ženu u tesnoj ljubičastoj haljini koja mi se prijatno smeškala. Imala je sigurno trideset i nešto ali je žensko obdanište u toj kući moglo da joj pozavidi na izgledu. I dalje me je jednom rukom držala dok je iz druge natezala vino iz čaše.

-Ovaj ja…bio sam do WC-a. Neki majmun je uspeo čak da usvinji i lavabo tako da pripazi ako ulaziš tamo.
-Hvala na savetu. Nego je l ćemo do sobe po piće? Obećao si malopre da ćeš mi praviti društvo u alkoholu pošto niko od ovih matorih ovde nema muda za to.
-Naravno, naravno…-promumlao sam pokušavajući da se setim susreta o kome je svo saznanje, izgleda, završilo u lavabou. Posadili smo se pored stola sa pićem i neko vreme samo ćutke pili a onda je ona počela sa kuknjavom. Te kako joj je muž na putu a njoj je dosadno, pa kako joj je dosadno i kad je on tu, kako se sama jebava oko deteta, kako joj treba malo uzbudjenja i tome slično. Nisam mogao da izdržim pa mi je izletela sledeća opaska:

-Gospodjo gledao sam filmove eksplicitnog sadržaja koji tako počinju.

Usne su joj se iskrivile u osmeh u koji se slilo svo zlo ovog sveta. U tom trenutku soba se ispunila laganijim, zadimljenim tonovima sa zvučnika. Okrenula se ledjima ka meni i prilepila toliko da mi je njena plava kosa napunila usta i nozdrve a zatim lagano krenula da se uvija u ritmu. Rukama sam je obuhvatio oko struka a onda su ruke krenule same da klize na dole. Toplina se širila od šaka po celom telu. U jednom trenutku sam pomislio da mi se tresu pantalone od uzbudjenja ali su ravnomerne vibracije ukazivale da se ipak radi o telefonu koji sam i zaboravio da imam u džepu. Izgleda da žene imaju šesto čulo za neke stvari. Kako bi inače cura uspela da te pozove u sred nečeg ovakvog!? Izvinio sam se gospodji što moram da se javim jer je u pitanju nešto vezano oko posla. Tek kad sam krenuo da se pomeram ukapirao sam da se mučnina polako resetuje i da mi sigurno ne gine još jedan susret sa lavaboom. Sada je već bilo manje ljudi u kući tako da je spavaća soba bila prazna. Ušao sam unutra, zatvorio vrata i seo na krevet. Telefon je i dalje zvonio pa sam rešio da se javim.

-Kaži srce. Što ti je čudno što sam te nazvao tako kad je istina. Ma ništa evo me kod nekih prijatelja kući. Smor živi. Sve sami tipovi koji do malopre gledali utakmicu pa sad pustili malo muziku. Nisam pio mnogo. Par piva i to je to. Pričaću ti sutra. Pa da. Ćao ljubavi.

Jedva sam uspeo da savladam sopstveni jezik. Sa olakšanjem sam pritisnuo crvenu slušalicu i ispružio se svom dužinom na krevet. Na plafanu je bilo zakačeno veliko ogledalo tako da sam mogao da vidim sebe kako ležim. Iako mi je pola lica prekrivalala crna maska sa dugačkim nosem, kroz izreze za oči jasno su se videle zakrvavljene beonjače. Rešio sam se nekako da ustanem i vratio se do sobe gde sam ostavio gospodju u ljubičastom ali je više nije bilo. To me je pomalo razočaralo pa sam u trenutku rešio da i sam odem odavde. Loptasti brat je bio razočaran kad sam mu to saopštio ali se smirio kad sam mu obećao da ćemo se videti sigurno do kraja nedelje ponovo. Pitao me je kako ću kući. Slagao sam da ću taksijem i da ću namerno sačekati da se ispovraćam unutra. Nasmejao se i čestitao mi na ideji. Uzeo sam svoju jaknu i ranac i izašao na ulicu. Pare za taksi nisam imao a činilo mi se da nisam u stanju ni da pešačim. Rešio sam da stopiram. Ne znam koliko je vremena prošlo dok mi nije stao neki crveni Opel sa BG registracijama. Za volanom je sedeo prosedi čovek od nekih pedesetak godina. Zahvalio sam mu se i pitao ga da li može da me ostavi kod Čaira ako mu je usput. Imao sam sreće. Mučnina se sve više taložila i bilo je samo pitanje kad će da opali. Verovatno će me posle toga isterati iz auta ali šta me briga, nahvataću nekog drugog. Dok sam razmišljao o tome gledao sam se u desni retrovizor i divio se svojim rogovima koji su mi štrčali iz crvene glave. Na licu, ispod tankih brkova, titrao je djavolski osmeh. Iz tog stanja zlobe prekinuo me je šofer pitanjem odakle sam. Odsutno sam odgovorio da sam iz Knjaževca ali mi je pridobio pažnju kada je na to odgovorio:

-Ej i ja sam.

Odmah se zainteresovao ko su mi roditelji a pošto u onom „velegradu“ od Gurgusovca svako svakog zna nije me puno iznenadilo kada se ispostavilo da ih poznaje. Medjutim uplašio me je kada mi je pogodio godište. I sam je to primetio pa je pojasnio:

-Ti ne znaš kako se slavilo kada si rodjen. Pio sam sa tvojim ocem do ujutru pre nego što sam seo na autobus i otišao iz zemlje. Od tada se nisam vraćao u rodni grad. Pre pola godine sam se vratio u Srbiju. Sine, ne znaš koliko mi je drago što te vidim.-izgovarao je dok mu je suza klizila niz obraz.

Alkohol je bio zatečen poput mene pa je zaboravio na dejstvo. Kada smo stigli do Čaira zapisao je ćaletov broj i ostavio me ispred zgrade. Tek kada se crveni Opel izgubio iz vidokruga ispovraćao sam se na trotoar a zatim ušao u stan. Uspeo sam da skinem ranac i jaknu a zatim sa odećom i cipelama pao na krevet.

Opet „ništa“. Potom opet vetar sa ledja. Već sam bio siguran da je ovo isti san. Nije to čudno. Neki ljudi sanjaju jedan san celog života. Opet dva reda. Ali nešto je drugačije. Ovog puta ja stojim a moj život ide ka meni. Uzbudjeno čekam šta će se desiti. Medjutim ne dešava se ništa. Jedan po jedan oni prolaze pored mene ne zastajkujući. Kao da me ne vide ili ne…kao da me ne poznaju. Vičem i mašem ali uzalud. Pokušavam da ih zadržim da ne odu ali u tom trenutku svi pucaju u komade. Ponovo mi stotinak vrabaca kruži oko glave ali samo nekoliko trenutaka potom i oni odleću nekud. Ostajem sam, u tišini, koju ubrzo probija melodija sa telefona.

S obzirom da se nisam ni skinuo mobilni mi je zujao u džepu pa ga nije bilo teško naći. Poruka od Stefana.

„Gosn biznismen aj u pola 11 da idemo da prijavimo ispite“

Glava veličine autobusa mi je bubnjala negde oko malog mozga. U ustima kao da sam imao masovnu grobnicu. U nekom magnovenju sam uspeo da svučem sve sa sebe i da odem u kupatilo da me protrezni hladnoća. Vratio sam se u sobu tresući se i brzo počeo da se oblačim. Obuko sam staru crnu majcu i preko nje crvenu kariranu košulju. Zatim sam navukao one pantalone na čijim nogavicama su bili tragovi blata i pošao do hodnika. Usput sam zastao i pogledao u zatvorenu fioku ispod koje je stajao ranac. To je trajalo par sekundi a onda sam mirno produžio pored nje i u hodniku obuo patike sa bušnim djonom. Izašao sam u novi dan bez tereta i sa ogoljenom ličnošću i znate šta…bilo je divno.
Kada sam se vratio otvorio sam fioku. Umesto gomile lažnih lica i šupljih očiju u njoj su poslušno i tiho ležale čarape…

Aleksandar Nikolić Coa

Pročitajte i...