I pre nego što je ta prigodno-bezvezna ceremonija i započela, prateći cirkus se već zakotrljao. Elem, najpre je rečeno da će Broj Jedan biti sahranjen na ciganskom groblju u Nišu. To jeste pravo mesto za autentičnu cigansku kalašturu kakva je Šaban bio do poslednjeg daha. Što će reći, pomenuto groblje, zatureno negde izmedju Vojnog aerodroma i lumenproleterskog naselja „Šljaka“, u potpunosti liči na Cigansko groblje Živojina Pavlovića.
Smatrao sam da je to sasvim prikladno mesto za privremeni ukop mog heroja. Jer, ako već država nije proglasila Dan žalosti, niti poželela da najveći umetnik kojeg je „imala“ u poslednjih pola veka počiva u Aleji Velikana – onda je ona djubretarska ledina pravi izbor za Cara koji je marginu preselio u sami epicentar globalnih kulturoloških dešavanja.
Ali, tada je politikantska nekrofilija počela sa perverznim seksanjem, te je tako odlučeno da Šabi bude trajno smešten na Novom groblju. Valjda da bi potomci sadašnjih niških političara mogli jednog dana da se hvališu kako su im „funkcionerske tate“ sahranjene na istom mestu gde i „balkanski Džon Li Huker“.
I eto mene sa mojom ekipom gde stižemo na zvanično odobreno mesto, i odmah čujem glas Radeta Vučkovića: „Dobro došli, dragi posetioci“. Aha, pa ovo liči kao uvod za žurku, pomislim razdragano, dok zaobilazim pomenutog ciganskog poetu i pisca, bivšeg komesara SOKOJ-a za niški region, koji je pre izvesnog vremena objavio svoju knjigu o Šabanu. Nešto pre toga me zivkao umilnim glasom da napišem neki tekst, predgovor, pogovor, ali kada dodjosmo do cifre shvatio sam da je svestrani Rade izučio NVO-škole.
Usput sam morao da eskiviram i civilno doternog Muju Alijevića, „znamenitog“ niškog ciganskog kompozitora koji odavno tvrdi kako je najzaslužniji za otkriće i uspon kolege mu Bajramovića. Budući da je najavio komponovanje ciganske opere, a nešto mu se umetnički radovi otegli, poželeo sam da se ne igram muzikologa iz poznate pedagoške škole „Radio Slobodna Evropa“.
E, tako kružeći, ugledam Bobana Markovića, kako se sa svojim gengom čvrlji oko česme. Svratili posle sinoćne svirke, da se poklone dok mogu jer bisa na ovoj sceni nema. Boban inače izgleda kao mamurni Banderas posle celonoćne svadje sa Melani Grifit, tokom koje mu ova nije dala… Tek su me fino osenčeni tonovi naterali da odvojim pogled od Čoveka Sa Stilom. U hladovini pored vrata od kapele kroz koja se nije odvijao neki veći promet, svirao je orkestar iz Pirota „Prlalipe“, stariji Cigojneri opuštenog držanja, predvodjeni harmonikom i klarinetom; ostalo je bila žičana pozadina, triling gitara i kontrabas. Lagano su prelazili portpurij starogradskih sevdalinki, odsviranih u „laid back“ fazonu. Do njih, držeći se preostalog parčeta hladovine, sedeli su članovi orkestra Dragana Ametovića iz Bojnika. To je već bila kabasta duvačka družina, jednoobrazno obučena kao konobari u vitruelnim južnomoravskim konobama: bele košulje, crni prsluci i prugaste lila-kravate sa mudolikim čvorom. Pored raznorodnih, moćno šljaštećih duvačkih instrumenata, tu je bio i obavezni bas bubanj sa mini-činelom: ne toliko zbog ritma, koliko da se iskoristi kao pokretni okrugli bilbord na kojem su pored titula iz Guče i Vlasinskog leta, ispisani i brojevi telefona u obe verzije – fiksni i mobilni.
Baš sam svojim poznanicima dumao kako će Šabijeva smrt uticati na dramatične promene u ciganskom marketingu, kad medju malobrojnom gomilicom prisutnih prostruja vest da „Predsednik Tadić dolazi“. Ljudi bejahu zbunjeni, vrteli su glavama u neverici i mrmljali kako je Predsedniku neko sigurno rekao „da nas nema ni hiljadu“. A budući da nije poznat kao ljubitelj „obojene muzike“, verovali su da ipak ima preča posla. Medjutim, uskoro se pojavi prethodnica obezbedjenja i po čudnom komešanju dole na stazi dalo se zaključiti da se nešto ipak sprema…
Čekajući Tadića piroćanski Cigani zasviraše „Posmrtni marš“, u čemu prepoznah dublju simboliku, pa čak i metaforu. Naročito što se na daljem kraju trema vrzmao ekspremijer Živković, razgovarajući sa lokalnim rokerima, kada već ne može sa glasačima ili vlasnicima vinograda. Pretpostavljam, po rezigniranim izrazima lica i skiseljenim facama olinjalih kosijanera, da su diskutovali o tome kako bi grupi „Smak“ neizostavno trebalo kolektivno dodeliti nacionalnu penziju…
Iskreno, čitav prizor na prostoru ispred kapele delovao je kao da su u toku neuspele demonstracije radnika iz Porno industrije Srbije. Opšta nejebavajuća atmosfera, apatična kao frigidna frajla. O takvim ženskinjama je Šaban običavao da peva. Da ih napali. A nas je trebalo da naloži Tadić.
U medjuvremenu, pažnju mi je privukao jedan očigledno odudarajući lik. Mislim, videlo se i sa onog sveta da tip nije odavde. I zaista, radilo se o Nazifu Memediju, koji je izgledao kao ugladjeni negativac iz nekog opskurnog špagete-vesterna. A, u stvari, čova je zapucao čak iz bratskog nam Zagreba. I to kao „prvi Rom koji je ušao u hrvatski Sabor“. Na vizit-karti mu piše da je predstavnik 11 manjina. Interesantni i srdačni Ciganin je govorio okupljenoj braći i nama „belcima“ kako je upravo zahvaljujući Šabanu postao to što jeste, i da u Hrvatskoj Šabana bukvalno obožavaju brojni ljubitelji dobre muzike.
Nazifu Memediju društvo je pravio još jedan Ciganin izradjenih manira i fascinatnog teks-meks izgleda – kao da je izašao iz filmova Roberta Rodrigeza ili Voltera Hila. I ime mu je bilo u skladu sa pojavom: Kasum Kana, predstavnik „Hrvatskog romskog foruma“.
Oko njih dvojice se muvaše autoritativno bradati Dragoljub Acković, zadnja pošta „Nacionalni savet Roma“, dežurni graničar koji Cigane vazda pokušava da prevede u „Rome“. Pomno je slušao prekodrinska iskustva, motreći jednim okom na radijus kretanja Milana Paunkovića iz rivalske Romske partije ujedinjenja. To me nagna da priupitam poznanike gde je Osman Balić, ovdašnji vodeći „romski“ tribun, kojem komšije Cigani povremeno bace bombu na kuću. Rekoše mi da je negde na moru. Osetio prodemokratski manjinski političar šta se dešava i na vreme šturnuo da ne bi morao da trpi podjebavanja od braće čak i na neromskom groblju!
Naravno da najavljeni Brega nije imao muda da se pojavi, kao što se podrazumevalo da će urbanista i neimar Kusturica poslati telegram saučešća – ali ne i poziv Šabanovoj udovici da poseti njegov Drvengrad i ostalu turističku nekretninu. Ipak su njih dvojica medju najuspešnijim uzurpatorima Carevog blaga, a da nikada nisu odigrali pravu partiju barbuta sa tim istim Carem.*
Da, da, Šaban beše navučen na barbut, ko Tadić na publiku…
Predsednik nije puno kasnio. A nije angažovao ni blindiranu kompoziciju iz svoj voznog parka. Po jedan crni „audi“, napred i nazad, a prosečna crna „mečka“ u sredini. Verujem da je Boris izabrao „mečku“ Šabiju u počast. Pokrenu se novinarska lepljiva smesa ka diskretnom predsednikovom obezbedjenju. Začu se i kurtoazni aplauz. Neki Cigani viknuše „Bravo Predesedniče“, dok su drugi polušapatom dobacivali „Sad si se setio, a kad mu je trebala penzija…“
Više puta smo se Boris i ja izbliza mimoišli i razgledali onako u prolazu… Pa, svaka čast na dolasku, to je ljudski i mangupski gest, ali Boris naprosto u takvim situacijama ne ume da hoda. On paradira! I što se više trudi da izgleda cool, u prefinjeno kariranoj teget košulji kratkih rukava i ne preterano oficijelnim crnim pantalonama, tim više i jasnije se oseća taj truli, praznjikavi fluid „punjene ptice“ koji širi oko sebe. Jednostavno, čovek možda ima dobro srce i dobre namere, ali definitivno nema ni K od harizme.
Zato je asistentica preterano nalickanog Rasima Ljajića opasno zračila. Vala baš mi je nešto prostrujalo dok je prolazila pored mene, držeći korak sa predsednikom i svojim ministrom. Mršava plavuša je perfektno odigrala seksi-ucveljenost. Odjednom je duh Šabanove muzike gotovo rukom mogao da se dodirne, eh!
Specijalni gosti se uputiše pravo u kapelu, praćeni ispijenim Goranom Paskaljevićem i nedovoljno napijenim gotografima, snimateljima i ostalom bulumentom sa diktafonima u rukama.
Dok su Tadić i kompanija odradjivali svoje, uz nepristojnu buku njihovog bolesno radoznalog okruženja, ugledah beogradskog muftiju Muhameda Jusufspahića. Dan ranije se uveliko pričalo da je ovaj verski poglavar izričito odbio da dodje i vrši službu, zbog Šabanove želje da bude sahranjen u belom odelu i belim cipelama, i u kovčegu. Ipak se pojavio, i biće da je u pitanju „paket-aranžman“ koji je uključivao predsednika Tadića.
Ta pomisao je još više ojačala kada je, malo kasnije, izašao, nakon što je kovčeg iznet i stavljen na grobljanska kolica. Da predstava bude jeretička do jaja, pobrinuo se nepoznati kostimograf-dekorater: psihodelični rezedo pokrov sa mestimičnim bordo prelivima, mešavina miljea heklanog krupnim bodom i nabudženog šatorskog krila… Sve me je to podsetilo na Šabanov „papagajski“ stil odevanja koji je praktikovao u ranijim danima, u vreme kada je potpisivao „ekskluzivitetne“ ugovore.
Dakle, nisam mogao da ne primetim kako se muftijino lepo i negovano lice naprosto uvoštilo u bolni grč pred prizorom rituala koji nije bio nimalo „košer“. Visoki čovek je totalno ubledeo zbog ove „remiksovane dženaze“. Beše to ateistička sinteza ciganskog pravoslavlja i romskog islama… Možda je to bio razlog što su se Tadić i Živković strogo držali na distanci, napadno nezainteresovani za onog drugog.
Krenuše govori: najpre ekspremijer koji, predvidljivo, nije mogao a da ne spomene Djindjića. A što je nas ostale nateralo da se u hipu zapitamo koje veze ima genijalni umetnik sa upucanim političarem. Ali, ajde, soske nervoza! Prigodno sricanje prigodnih reči produži utanjeni Kanarinac, pa Paskaljević koji nije izdržao da se ne zapita gde su Nišlije danas ako ih nema na ovom mestu; Acković je takodje nešto produmao tek dumanja radi. A onda je muftija beogradski održao čas ekvilibristike, sa dva andjela na muslimanskom nebu, da bi svoju veštu besedu završio na ciganskom i izmamio aplauz prisutnih Cigana. E, na kraju je za mikrofon stao Nazif Memedi, i kao pravi zagrebački djak, čitav svoj govor izdeklamovao na ciganskom. Momentalno je ritmika i melodika Šabanovih pesama naelektrisala vazduh. Zaista je Car bio u pravu što nije voleo da peva na srpskom – to je bio jedini mogući stav za iole relevantnog ciganskog umetnika.
Kada je blaženi Nazif završio svoj potresni poslednji pozdrav Šabiju, uz zvuke „Djelem, djelem“ baldisala povorka je krenula za kovčegom. Duvači iz Boljevca su marširali prilično skladno. Sledeća na repertoaru bila je „Živote moj, tužan si mi bio“. Nekada ju je pevala Usnija Redžepova. Kad se stiglo do iskopane rake, ponovo su grunuli „Djelem, djelem“, ovog puta sa nešto više produženih „blue“ tonova…
Za to vreme, vukao sam se na začelju kako bih proverio sa ljudima od visokog poverenja priču koju sam čuo još u nedelju uveče. Ganci koji su delili krv sa Carem samo su se zagonetno smeškali kada sam im ispričao ono što sam već širio gradom. Elem, legenda kaže da je Šabi umro u super estradnoj pozi, tako što se obema rukama uhvatio za svoj polni ud. To se zove podvlačenje crte i namirivanje računa do poslednje izbljuvane note. Legenda dalje kaže da ga „tehničari smrti“ nisu mogli da otkoče, pa su ga takvog, nakurčenog, smestili u kovčeg…
Bogami, biće to dugo opraštanje!
Zoran Ćirić
*Jedna napomena: Najveće zvanje u ciganskoj hijerarhiji je „car“. Šabana su mediji, odrasli na Elvisovoj sisi, krajnje nepromišljeno proglasili „kraljem“. Što je titula nižeg ranga. Sam Šaban je, na ciganskom balu održanom pre puno godina u hali „Čair“ – dok se u bekstejdžu oporavljao od pada s konja, do kojeg je došlo usled alkoholisanosti konja – naširoko objašnjavao prisutnim novinarima zašto je on veliki u umetnosti i u siromaštvu, a ostali mali i bogati. E, tada je izrekao i poneku pohvalu, čak i za Cigane koji pevaju na srpskom. Pa je kazao, bio sam prisutan, kako nije on kralj već je kralj „onaj drugi Šaban“. Šaulić. Kada su ga zbunjeni novinari upitali a šta je onda on, Šabi je odgovorio: „Ja sam car“.