Stripologija

Vekovnici u Politikinom zabavniku

Zabavnik

U današnjem broju „Politikinog zabavnika“ objavljen je prvi deo prve epizode serijala „Vekovnici“. Epizoda nosi naziv „Rekvijem“.

Scenario: Marko Stojanović
Crtež: Srđan Nikolić Peka
Kolor: Milan Antanasijević
Naslovna strana: Aleksa Gajić

AVANTURA KOJA TRAJE

Piše: Marko Stojanović

The time is short…But the waiting is long.
T.S. Eliot, MURDER IN THE CATHEDRAL

 

Da budem iskren, oduvek sam voleo da se igram, posebno kao klinac. Imao sam, prepostavljam, još i tada puno energije s kojom nisam znao šta ću, pa sam je neštedimice trošio na klikere, žmurke, između dve vatre, žmurke, šuge i brojne druge dečije igre. Onda sam malo porastao, i nekako su na red došle igre koje su odrasli proglasili za sportove da bi mogli da se pred drugim odraslima bez stida igraju. U školi se igrala košarka, iza zgrade fudbal, ponekad bi pala odbojka, a pokušavali smo i da odgonetnemo pravila američkog fudbala, doduše prilično neuspešno, što nam nije smetalo da se dobro zabavljamo. Upravo je zabava i bilo ono što je igranje činilo toliko poželjnim, toliko potrebnim. U to vreme sam shvatio još jednu bitnu stvar – volim grupne sportove, volim da se igram u društvu… I volim kada tim sastaljen od pojedinaca nadraste njihove pojedinačne kvalitete.

Od malena volim dobru avanturu. Počelo je to, pretpostavljam, još od stripova koj su bili oličenje pustolovine i koje sam isprva, pošto tada nisam umeo da čitam, pomno razgledavao ponekad i neuspešno pokušavajući svim silama da shvatim šta se tu u stvari dešava, što mi nije smetalo da se dobro zabavljam. Ljubav prema dobroj pustolovini nastavila se vestranima i istorijskim filmova koje sam mahom u večernjim satima gotovo s obožavanjem dočekivao i ispraćao na tadašnja dva programa RTB-a, a potom su došle knjige. Slika je u njima bilo sve manje, teksta sve više, ali mi to začudo nije smetalo – bilo ih je svih vrsta i formata, ogroman izbor avantura! U literarne pustolovine sam uronio, naravno, preko bajki i epskih narodnih pesama, ali sam svet književne avanture zaista ušao otkrivši klasike avanture, velike pustolovne romane Žila Verna, Aleksandra Dime, Džejmsa Fenimora Kupera, Brema Stokera, Roberta Luisa Stivensona, Meri Šeli, Herberta Džordža Velsa… I iz tog i takvog sveta, na svoje ogromno zadovoljstvo, nikada nisam izašao.

„Vekovnike“, strip serijal čiji prvi deo je pred vama, oblikovale su u velikoj meri, verovali ili ne, upravo ljubavi prema igri i avanturi. Kad sam počeo da se bavim stripom, da pišem scenarija za priče u slikama, doživljavao sam ga kao igru. Bilo je to nadmetanje sa drugima svakako, ali, što je još bitnije, i sa samim sobom. U čvrstim pravilima koju je deveta umetnost neminovno postavljala pred autora, trebalo je pronaći načina da se željena priča ispriča na najefektivniji i najubedljiviji načina. Već i tako definisana igra nije za decu, ali „Vekovnici“ odvode stvar korak dalje: oni predstavljaju stvaralačku igru koja u sasvim realnom prostoru i vremenu raspoređuje istorijske figure na malo drugačiji način od onog koji poznaje zvanična istorija, dovodi ih u kontakt sa nekim likovima iz mita ili književnosti… I pušta stvari da se odatle same raspletu, ali tako da se u većoj meri ne iznevere istorijske činjenice, ili originalna dela i mitovi iz kojih su došli neki likovi. Scenarista, uz to, po sili prilika mora da sarađuje sa crtačem, jer ne postoji drugi način da se njegove reči pretoče u slike… Što strip čini meni omiljenom timskom igrom. Rad u dvoje, troje ili četvoro, koliko nekada može biti saradnika u izradi samo jednog stripa, može biti veoma zanimljiv i ispunjavajući, ali se takođe, ako se saradnici međusobno ne usklade, može pretvoriti i u iskustvo slično vađenju umnjaka: boli, traje i na kraju ste, iako ste nešto nepovratno izgubili, srećni što je sve najzad završeno. Na svu sreću, saradnja sa Srđanom Nikolićem Pekom i Milanom Antansijevićem na „Rekvijemu“, kako se zove prvi deo serijala „Vekovnici“, bila je kakvom se samo poželeti može. Peka je majstorski likovno uobličio svet koji sam opisao, udahnuo život u likove i učinio svakog od njih, nebitno koliko on sporedan bio, veoma osobenim i originalnim. Uhvatio se ukoštac, po ko zna koji put, sa veoma složenim i nezahvalnim poslom i iz njega izašao kao pobednik. Peka je potpuno oživeo istorijsku epohu u kojoj se strip dešava, i dok je sejao snežne pahulje po smrznutim ulicama, naherenim krovovima i u tmurno noćno nebo štrčećim tornjevima katedrala, uspeo je da verno prikaže ne samo složeni pejzaž Beča, već, što je mnogo teže, i njegovu dušu. Milan je pak, sa svoje strane, u ceo taj crno beli svet svojim bojenjem uneo poseban, novi život, nadopunjujući ga na nove i neočekivane načine. Svojoj mladosti uprkos, bogatu je paletu stavio pod kontrolu i u službu priče, pa je njegov kolor veoma suptilan i u svojoj izražajnosti lak i gotovo nežan. Ne bi bilo fer da zaboravim i nesvakidašnju i krajnje efektnu naslovnu stranu kojom me je iznenadio i obradovao Aleksa Gajić… U sledećim epizodima „Vekovnika“ krug saradnika se povećava crtačima Vladom Aleksićem, Nebojšom Pejićem, Tihomirom Čelanovićem, Miloradom Vicanovićem, Radomirom Izgarevićem, Aleksandrom Sotirovskim… Šta drugo reći, sem da upravo rad sa svima njima čini strip meni omiljenom timskom igrom: samo to da se nadam da je i ovog puta timski rad nadrastao naše pojedinačne kvalitete…

© Copyright by NišCafe 2007.