
Preuzeto sa www.niskivesnik.rs
Šilju, ili kako mu je pravo ime Sotir (a moj otac i komšiluk su ga zvali Sarko) sam kao dečak lično poznavao. Stanavao je u mom komšiluku u jednoj trošnoj kući na kraju Mišarske ulice (ulica ide ukoso od početka Takovske ka Železničkoj koloniji). Kada bi polazio ili se vraćao iz grada i kad nije mnogo pijan svratio bi ponekad kod nas i pričao sa mojim ocem. Odlično se sećam jednog razgovora kada je na ponudu moga oca da mu da odelo pokojnog dede, iz džepa izvadio gomilu para i rekao
– “E, moj Bane, imam ja para da kupim sve šta treba, ali šta mi vredi kad se napijem i ne znam za sebe pa padnem u blato” – govorio je on.
Zato je stalno nosio kaput ili mantil prevezan kaišem i kacigu na glavi kao zaštitu od padova. A i mangupi su ga često udarali po glavi. Takođe po pričanju mog oca Šilja je bio “obrazovan”, bio je bolničar u Vojnoj bolnici. Nešto je zabrljao pa su ga otpustili s posla. Kasnije je dugo godina radio kao domar i kurir u Voždovoj školi. Zatim se oženio ženom koja je bila alkoholičarka i koja ga je navukla na alkohol, i tako je stigo tamo gde je bio “niška ulična legenda”.
Otac Sava bio je piljar, ali ne znam gde je držao piljaru. Imaoje i dve sestre: Perku, koja je isto bila medicinska sestra, a druga mi je samo poznata pod nadimkom Kevče. Umro je tako što je nastradao u požaru koji je sam izazvao opuškom cigarete zaspavši u pijanom stanju. Kao da ga sad vidim, kako se gega preko Palilulske rampe, u dronjavom dugačkom kaputu i belom kacigom na glavi. “Lozovi, lozovi, kupite loz – izaberite sreću”!