Magazin

PINK FLOYD – The Dark Side Of The Moon

(Capitol/Emi Records, 1973)

dsom1

U jednoj epizodi genijalne i nikad prežaljene engleske humoristicke serije Nepristojni ljudi (u originalu Men Behaving Badly), Toniju, jednom od glavnih junaka, matori hipik iz prodavnice polovnih ploca objašnjava kako ce najlakše da odradi ribu. Vrlo jednostavno, kaže on, odvedeš je kuci, zamraciš sobu i pustiš Pink Floyd album, bilo koji, i kažeš: “Mi smo samo beznacajna zrna peska u univerzumu koji se konstantno širi.“ I riba ce toliko da se ubedari da ceš bez problema da je povališ.

Moram da priznam da tako nešto još uvek nisam probao (verovatno mi zato i slabo ide kod suprotnog pola u poslednje vreme), mada nisam baš uveren da ce naše devojke hteti da slušaju bilo koji album ovih rok velikana. Cak i ako se radi o verovatno jednom od najznacajnijih albuma u savremenoj muzici (cika Peca Lukovic ga cak stavlja na prvo mesto, i, bogami, treba mu verovati), koji je prodat u preko 25 miliona primeraka i koji drži rekord sa 741 uzastopnom nedeljom provedenom na Bilbordovoj top lista najprodavanijih albuma. Da li je potrebno još nešto reci o remek delu nazvanom The Dark Side OF the Moon? Verovatno. Mada, priznajem, jako je teško pisati tekst u kome, kakve god superlative upotrebio, znaš da su nedovoljno jaki.

The Dark Side Of The Moon je izdala ekipa u sastavu Roger Waters, Rick Wright, Nick Mason i Dave Gilmor 1972. godine, i iako su njihovi prethodni radovi izazivali dosta pažnje, senka njihovog prvog pevaca, Syd Barretta je još uvek bila nadvijena nad grupom. Ali pojava ovog albuma im je donela popularnost mnogo vecu nego što je iko ocekivao, prakticno ih ustolicivši na tronu najznacajnijeg rok sastava toga vremena. Savršeno je jasno zbog cega. Predvodeni Watersom, koji se predstavio kao nadareni poeta, i Gilmorom kao vanrednim gitaristom i pevacem ciji je glas savršeno mogao da prikaže svu besmislenost savremenog društva koje se opisuje u Watersovoj lirici, bend je dugo vremena proveo u studiju, igrajuci se stereo zvukom i raznim efektima (vec pomenuti Lukovic to detaljno opisuje u jednom broju X zabave). Rezultat je kompleksno delo briljante produkcije cija tematika, otudenje savremenog coveka, ni danas nije zastarela, i koja je, od nastanka modernog društva postala problem koji vremenom biva sve veci.

Album otvara numera Speak To Me, kratki instrumental sa otkucajima srca koji na kraju prerasta u haoticni kolapsirajuci vapaj. Breath je, naprotiv, bensendinski podsvesni odbrambeni mehanizam koji te tera da se pribereš, udahneš punim plucima, samo da bi te odveo u psihodelicni instrumental On The Run, sa zvukom koji se spiralno uvija oko tebe. Time, kratko podsecanje na dimenziju koja je tako važna u zapadnom svetu i vreme kojeg je sve manje, a nakon toga neverovatna soul improvizacija u The Great Gig In The Sky sa gotovo kosmickim efektima. Još jedna nezaobilazna vrednost zapadne kulture, ona materijalna, u pesmi Money se savršeno dovodi do apsurda. Sledi Us And Them, pomirljiva, meditativna, kao zatišje pred duševnu buru, a nakon toga Any Color You Like, opsenarska i duboka, kao i Brain Damage, sa stihom “There’s someone in my head but it’s not me“ koja šalje poruku o videnju na tamnoj strani meseca, samo za odabrane. Poslednja numera je Eclipse, sa tezom o prividnosti svih osecanja koje dobijamo od spoljašnjeg sveta i koja se završava verovatno najznacajnijim stihovima savremene muzike: “Everything under the sun is in tune, but the sun is eclipsed by the moon.“

I da se vratim na pocetak price. Ako bi mi i palo na pamet da privedem neku devojku i zamracim prostoriju dok citiram matorog hipija, The Dark Side Of The Moon je svakako album Pink Floyda koji bismo u tom trenutku slušali, pa makar i po cenu da dobijem šamar jer nemam pesmu “Lane moje“.

DEJAN N. KOSTIC