(PGP RTS, 2007.)
Sam kraj tekuce (2007.) godine iznedrio je, cini se ponovo, ono najvrednije moguce. Pre svega, to ono nešto možete uspešno pronaci u lirickim zaveštanjima nalik trecem rednom na disku, naslovu „Ništa ne ocekujem“, možda i u „Srce kuca tu je“ ali, svakako, finalnom ali ne i najmanje bitnom-naprotiv, naslovu „Koliko je sati?“ Pomenuta tri zvucna dokumenta su se komotno mogla zbirno pronaci na jednom maksi singlu i verodojstojno ubedljivo i samodovoljno predstaviti novi Partibrejk material, jer se, po svom muzicko-lirickom sklopu, ekspresiji, višeslojnosti i dometu koji nanovo pomera ustaljene granice i ruši uspostavljene konvencije. Samo ta tri reza su dovoljna jer je u njima prezentovana suštinska nit i bit. Ništa više i ništa manje od toga. U njima je Zoran Kostic-Cane, po ko zna koji put briljirao i postavio još jedan domaci zadatak mnogobrojnima, kako svojim sledbenicima tako i protivnicima a u okvirima popularne kulture (ali i van njenih okvira, bez dvoumljenja). „Sloboda ili ništa“, dugo išcekivano ostvarenje moglo se i može se svesti na tri nokaout udarca-numere koje vracaju nadu i (kod mnogih davno izgubljenu) veru u rokenrol.
Milan B. Popović