Istorija Niša

Niš i Vizantija

Stefan Prvovenčani

Niš u književnom delu Stefana Prvovenčanog

Ako je suditi po srpskoj literarnoj tradiciji, Niš je imao veoma neobičnu istorijsku i političku sudbinu u srpskoj istoriji srednjeg veka.

U jednom momentu ambiciozno najavljen kao buduća prestonica države, on će, zbog spleta različitih okolnosti, ostati dugo na margini društvenih i kulturnih zbivanja u to vreme. Srpski pisci, osim Stefana Prvovenčanog, neće se mnogo zanimati za ovaj grad, iz jednostavnog razloga što on neće imati značajnu ulogu u državi Nemanjića. Namera Stefana Nemanje da Niš učini prestonicom nikada se neće ostvariti, ali će ta ambicija ostaviti duboki trag u književnoj svesti njegovog sina naslednika – Stefana Prvovenčanog.

Podatke koje iznosi Stefan Prvovenčani o ovom gradu vrlo često su koristili istoričari, pa se iz tog razloga nekome, možda, može učiniti da se o ovom problemu nema šta više reći. Jedno savremenije gledište, međutim, pruža dosta mogućnosti da se ova tema iznova osvetli, te da se sagleda prisustvo Stefana Nemanje u Nišu. To gledište je na najbolji način definisao poznati medievalista Stanislav Hafner. Govoreći o fenomenu čudesnog u Milutinovom žitiju, on je ustvrdio „da se tu ne radi o istoriji u našem značenju moderne realnosti, nego o istoriji koja leži izvan našeg pojma istorije I realnosti i koja se bitno razlikuje od modernih gledišta, a unutar kriterija srednjovekovne istoriografije zauzima ekstremno mesto.“ Kao potpuno legitimnu delotvornu silu u istoriji Hafner smatra Boga I njegova dejstva, što oficijelna srpska istoriografija često isključuje.

Hafner zaključuje da „to ovlašćuje istoričara da božje dejstvo kroz čuda, a samim tim i samo čudo, posmatra kao deo zbivanja, koje je, takođe, sa svoje strane, božje delo. To su činioci, koji nam daju za pravo i koji nas čak primoravaju – ako želimo da služimo naučnoj istini – da i hagiografska žitija posmatramo kao pravu istoriografiju, čak i onda kada obaveštavaju o dogaćajima koji izmiču modernom shvatanju naučnog pojma istorije.“3 Imajući sve ovo u vidu, mi smo Žitije svetog Simeona od Stefana Prvovenčanog sagledali kao celinu istorijskog I metaistorijskog, dajući isti tretman i jednom i drugom profile istorijskih događaja. Zato se prisustvo Stefana Nemanje odnosno svetog Simeona u Nišu i okolini ostvaruje u jedinstvu realnog i metafizičkog, manifestujući svojevrsnu istoriju na način kako je definiše Hafner. To prepletanje „istorija“ uvažava i jedinstvo žitija kao žanra, blisko je njegovoj autentičnoj poetici i ničim ne osiromašuje kompleksnost umetničkih poruka. U ovako definisanom metodološkom okviru kretaće se naše zanimanje za naznačeni problem. Skoro da nemamo sličnih primera, osim Beograda, Konstantina Filozofa, da jedan srpski srednjovekovi pisac posvećuje toliko pažnje nekom gradu. Pored političkih, razloge treba tražiti i u slavnoj hrišćanskoj prošlosti Niša. U svom jedinom književnom delu, Žitiju svetog Simeona, Prvovenčani u pet navrata govori o Nišu, a on se od svih mesta i najčešće spominje u delu. Pominjanje Niša u direktnoj je vezi sa političkim i vojnim aktivnostima Stefana Nemanje, ali i sa njegovim čudotvornim prisustvom. Pre ovih eksplicitnih pomena, Stefan Prvovenčani govori o jednom susretu Stefana Nemanje i vizantijskog cara Manojla I Komnena negde u okolini Niša, što se dogodilo negde pre 1168. godine. Tom prilikom Nemanja je odlikovan „carskim sanom“, nekom vrstom dvorske titule odnosno dostojanstva, pri čemu je dobio na upravljanje oblast Dubočicu.5 Prema Prvovenčanom, car Manojlo mu je tada rekao: „Tebi budi i potomstvu tvojemu po tebi u vekove, ni s kim u zajednici, ni sa mnom, ni sa srodnicima mojim po meni.“ Ovo znači da je oblast darovana samo Nemanji i njegovim direktnim potomcima, pri čemu se, sasvim precizno, isključuju Nemanjina braća. Koji su razlozi ovakve odluke teško je naslutiti.

Prvi pomenNišaodnosi se na Nemanjino osvajanje grada 1183. godine kada se Nemanja priključio ugarskom kralju Beli III u ratu protiv Vizantije. Prvovenčani svedoči da je Stefan Nemanja, nakon povlačenja ugarskog kralja, nastavio rat: „A kada se ugarski kralj vrati u svoju državu, Sveti, rastav se od njega, otide sa silom svojom na grad Pernik, pa i njega razruši silom svojom i opustoši i grad Stob, i grad Zemln, i grad Velbužd, i grad Žitomitski, i grad Skoplje, i grad Leški u Donjem Pologu, i grad Gradac, i grad Prizren, i grad slavni Niš, i grad Svrljig, i grad Ravni, i grad Kozli. Te gradove poruši i do kraja temelja ih iskoreni, jer ne osta kamen na kamenu koji se ne poruši.Ine podigoše se ni do danas. Zemlje njihove, i bogatstva njihova, i slavu njihovu priloži bogatstvu i slavi otačastva svoga, i slavi velmoža i naroda svoga. Pridodade zemlji otačastva svoga oblast nišavsku do kraja, Lipljan, i Moravu, i zvano Vranje, prizrensku oblast i oba Pologa do kraja s međama svojim.“Stefanovo nabrajanje osvojenih gradova je pomalo nadmeno, možda I hiperbolično u konstataciji da „ne osta kamen na kamenu koji se ne poruši.“ Nema atributa uz imena gradova, osim u jednom slučaju. Samo za Niš on kaže da je „grad slavni“, a to će ponoviti samo još jednom, nešto dalje, kad bude govorio o Nemanjinom osvajanju Dioklitije i Dalmacije. Od svih pomenutih u tom sledu samo je Bar, poput Niša, „grad slavni.“ Možda PrvovenčaniNišnaziva slavnim zbog cara Konstantina, ali ako je suditi po analogiji sa Barom, onda je verovatnije da to čini iz razloga što jeNiš bio episkopsko sedište kao i Bar. No, nije isključeno da to čini i zbog jednog i zbog drugog razloga. U pomenutom odlomku za našu analizu zanimljiva je još jedna konstatacija. Pisac tvrdi za porušene gradove da se „ne podigoše ni do danas.“ Ako prihvatimo činjenicu da je Prvovenčani započeo pisanje ovog dela 1208. godine, kada je Niš ponovo bio pod njegovom vlašću, možemo sa sigurnošću tvrditi da je grad bio daleko od onog značaja kakav mu je namenjen u prvim godinama vladavine Stefana Nemanje, kada je cela nišavska oblast osvojena prvim ozbiljnim srpskim prodorom u vizantijske teritorije. Nemanja je u novoosvojenim krajevima ostvarivao i kontinuitet svoje crkvene politike, koju je nekada započeo hrabro kao podređeni župan, podigavši u Toplici hramove posvećene svetom Nikoli i Presvetoj Bogorodici. U Nišu će on, kako svedoči Stefan Prvovenčani, sazidati hram Svetoga i velikog mučenika Pantelejmona. Sa ovim podatkom Stefan Prvovenčani završava svoje svedočenje o zemaljskom Nemanjinom prisustvu u Nišu. U događajima koji slede, sam autor biće formalno glavni junak, ali u svemu tome on posebno potencira pomoć koju mu pruža sveti Simeon, manifestujući „delotvornu silu u istoriji“, jer se Gospod proslavlja preko svetih svojih i preko čudesa koja oni čine. Jedan od tih događaja, formalnog profanog okvira, je pohod bugarskog cara Borila i grčkog Filandra 1214. godine. O tome Prvovenčani piše: „Bi zavist od zakonoprestupnoga cara bugarskog, po imenu Borila, koji je blizu živeo, čije se bezakonje ne utaji od svega sveta, jer, uistinu, nadmaša Irodovo bezakonje. Jer se ovaj diže sa silom svojom, uzev sa sobom zeta svojega, grčkog cara po imenu Filandra, koji je u slavnom Konstantinovom gradu. I uznesoše misao svoju visoko da potrebe otačastvo Svetoga i dame do kraja ozlobe, i, ako je mogućno, i dame prognaju iz države moje. Jer rikahu kao lavovi, i htedoše da me progutaju, i, podigavši silu, da se pohvale protivu mene. Aja, videv ih kako idu odlučno i nezadržano, svirepo i neukrotljivo, do grada, po imenu Niša, nemajući drugoga pomagača od zemaljskih sem Gospoda mojega, Isusa Hrista, i presvete Bogorodice i ovoga svetog gospodina mojeg, vapijah u bolu srca svojega…“ Nakon Stefanove molitve, sveti Simeon će satvoriti jedno od svojih čuda čiji je sledeći epilog: „I najednom, u ponoć, bi vika. I rasu nevidljivo Prečasni neprijatelje naše, koji se behu digli. I strahom velikim obuzeti, pojavom mojega gospodina svetog i znamenjem jednim, pobeđeni od njega pobegoše, sekući sami sebe, jedni druge, i pobeda im bi među sobom, i do kraja se srušiše. I otidoše posramljeni, u propasti i sramoti velikoj.

Ovo je četvrto čudo koje čini sveti Simeon. Prethodna tri se događaju u Studenici, na grobu njegovom. Tamo će poteći miro, biće izlečenje besom obuzetoga i jedan raslabljeni će se podići. To su tipična svetiteljska čudesa, a ona koja slede posle toga dokaz su Simeonovog zaštitništva i milosti nad Stefanom Prvovenčanim. Nemanja kao zaštitnik otačastva i dalje ostvaruje svoju istorijsku ulogu, produžujući svoje prisustvo u samoj istoriji. Na ovom primeru vidimo da se Sveti projavljuje u Nišu, na mestu ovozemaljskih pobeda svojih. Pored toga što ostvaruje ulogu zaštitnika otačastva, on se na ovom primeru pojavljuje I kao zaštitnik grada i oblasti koje je nekada mačem osvojio. Istorijska komponenta njegovog čudesnog projavljivanja daje poseban kvalitet svetiteljstvu njegovom. Ono što je Nemanja činio za života, podižući pravoslavne hramove, predstavlja svojevrstan uvod u njegovu svetost, a njegovo potonje čudesno učešće u istorijskim događajima produženje je istorije koju je Nemanja promovisao kao vladar. I poslednje Nemanjino čudo, sedmo po redu, vezano je za Niš. Ono je naknadno dopisano, što zaključujemo iz činjenice da sledi posle pohvale kao prirodnog završetka dela. Ovde se sveti Simeon javlja kao Stefanov pomoćnik u borbi protiv latinskog cara Henriha i ugarskog kralja Andrije II, koji su sklopili savez 1215. godine sa namerom da pobede Stefana Prvovenčanog i da se sastanu u gradu Nišu: „Jer nečastivi pobuni dva cara da me ožaloste, kralja ugarskog, po imenu Andriju, i cara grčkog zvanog Jerisa Filandra. Svećaše rđav savet da me prognaju i da zemlju otačastva mojega razdele i zadrže sebi. Digoše velike sile svoje, ovaj od severnih strana, a onaj od istoka idući, pa da se sastanu i vide u gradu Nišu. I, kad se sastanu, da se obrnu na zemlju svetoga Simeona i na otačastvo moje, zovući me neprestano, na prevaru kao s ljubavlju, da dođem na viđenje s njima.“ Nakon molitve svetom Simeonu, iz čijeg će groba i lika (freske) isteći u tom trenutku miro, Stefan će se obratiti za blagoslov bratu, učitelju i nastavniku svome Savi. Blagodat Simeonova i molitva Savina učiniće da Stefan Prvovenčani i kralj Andrija sklope mir, nakon dvanaest dana pregovora u gradu Ravno (današnja Ćuprija). Dvojica vladara će posle toga krenuti prema Nišu, da bi se sastali sa carem Henrihom. Prvovenčani ne propušta priliku da još jednom istakne da su se sastali u slavnom gradu Nišu, odakle su Henrih i Andrija otišli posramljeni. Niš je napustio i Stefan Prvovenčani sa svešću da se u ovom gradu još jednom projavila slava Gospodnja i na delu pokazala briga svetog Simeona za otačastvo svoje i grad Niš.

Stefan Prvovenčani

Za razliku od drugih pisaca Žitija svetog Simeona (Svetog Save I Domentijana), on će uvek o Nišu govoriti kao o slavnome gradu. Naravno, može se postaviti pitanje zašto nema pomena Niša i kod ove dvojice pisaca. Smatramo da su razlozi pre svega poetičke a ne političke prirode. Sveti Sava piše žitije svoga oca 1208. godine kada je pisanje žitija započeo i Stefan Prvovenčani. To znači da su mu bili poznati svi značajni detalji Nemanjinog života, kao što su bili poznati i njegovom bratu, među njima i događaji u vezi sa Nemanjinim boravkom u Nišu. On ne samo da ne pominje te događaje, nego čak ne imenuje niševsku oblast među Nemanjinim osvojenim teritorijama. Kod Save nema pomena ni o crkvi Svetog Pantelejmona. Od manastira on pominje samo Svetu Bogorodicu I Svetog Nikolu u Toplici, kao i Đurđeve stupove i Studenicu. Sava se opredelio, što je i ranije isticano u nauci, da napiše žitije monaha, a ne vladara što je bilo prvenstveno opredeljenje Stefanovo. Sa druge strane, za Savu je priča o „slavnom gradu Nišu“ bila odavno završena, što se ne bi moglo reći i za Stefana.Moždaje on, što je svakako samo pretpostavka, još uvek razmišljao o Nišu na način kako je o ovom gradu razmišljao Stefan Nemanja. Ako se zna da je sin u politici uglavnom sledio svoga oca, onda ta pretpostavka ne može biti isključena. To ne mora značiti da je I Prvovenčani imao nameru da od Niša napravi prestonicu, ali ga je svakako smatrao politički i strategijski važnim gradom u svojoj državi. U vreme kad Domentijan piše Žitije svetog Simeona, 1264. godine, nemamo neposrednih vesti o Nišu kao srpskom gradu. To ne mora biti razlog Domentijanovog zaborava. Jer, on, inače, kao stvaralac ne pridaje pažnju istorijskim i geografskim pojedinostima, već prednost daje biblijskoj simbolici i bogoslovskim reminiscencijama. Iako je iz Stefanovog Žitija svetog Simeona preuzeo 438 redova, on nigde ne pominje Niš, bugarskog cara Borila, latinskog cara Henriha Flandrijskog, niti ugarskog kralja Andriju. Domentijan je u slikanju Simeonovog portreta bliži Savi nego Prvovenčanom, mada Savino Žitije svetog Simeona nije koristio. Njih dvojicu spajaju svetogorski
nazori, koji nisu bili strani Stefanu Prvovenčanom, ali su, u svakom slučaju sekundarni, u odnosu na njegov pragmatični politički I stvaralački stav. Sve ovo nas navodi na zaključak da je veliki župan i srpski kralj Stefan Prvovenčani u Žitiju svetog Simeona oblikovao svojevrsnu književnu i nacionalnu svest o slavnom gradu Nišu15, ali je posredno I gradio zemnu i svetiteljsku vezu između Niša i Svetog Simeona. Ta veza se projavljivala kroz dela koja su činjena u slavu božju.

Ostaje samo da se odgovori na pitanje zašto Prvovenčani prećutkuje Nemanjin susret sa Fridrihom I Barbarosom u Nišu, 27. jula 1189. godine. Razloge, svakako, treba tražiti u provizantijskoj politici srpske države, koja je postajala sve aktuelnije u vreme Stefana Prvovenčanog, za razliku od nedvosmislene i jasno izražene Nemanjine odanosti Rimskoj imperiji i antivizantijskom stavu u susretu sa Barbarosom. Izvesno posredno svedočanstvo o tom susretu možemo, možda, ipak naći u Stefanovim rečima napisanim povodom Nemanjinog susreta sa vizantijskim carem Manojlom I: „I tome, braćo, neka se ne počudi um vaš što ga carevi ljubljahu carskom ljubavlju i što mu množahu počasti i darove.Idrugi ga vladaoci marljivo slušahu, jer ga višnji Gospod Isus Hristos ljubljaše.“ U okvir ove predivne slike Prvovenčani je zasigurno smestio I Nemanjin niški susret sa nemačkim carem. Kao političar i književnik smatrao je da je time dovoljno rečeno o onome što u tom trenutku ne treba posebno apostrofirati. Na kraju možemo zaključiti da sve što je o Nišu u ovom književnom delu rečeno, posredno i neposredno, u funkciji je proslavljanja slavnog grada i svetog Simeona, zaštitnika njegovog. Ako ga je car Konstantin proslavio rođenjem svojim, Nemanja ga proslavlja punoćom slave božje, kao delatne istorijske energije.Au takvom manifestovanju istorije Stefan I sveti Simeon trijumfuju, jer „višnji Gospod Isus Hristos ljubljaše“ ugodnika svoga.

Tekst preuzet iz zbornika „Niš i Vizantija I“

Pročitajte i...