Istorija Niša

Islamizacija niškog stanovništva

dzamijaIslamizacija građana Niša je fenomen koji se sasvim jasno može sagledati na osnovu popisa stanovništva. Kao što je poznato, prilikom primanja islama novi muslimani su dobijali nova, muslimanska imena, dok su svoje hrišćanske očeve najčešće nazivali “ robovima Alahovim „. Usled ove prakse, konvertiti u prvom kolenu lako su prepoznatljivi, jer za svakog od njih stoji da je sin Alahovog roba, odnosno sin Abdulaha.

Kao što se iz navedenih podataka može zaključiti, do kraja XV. veka u Nišu su zabeleženi pojedinačni i malobrojni slučajevi preverstva, a već u prvim decenijama XVI. veka novi muslimani sačinjavali su trećinu popisanog i stalno nastanjenog muslimanskog gradskog stanovništva. Isto stanje se konstatuje i tokom XVI. veka.

Osnovu za širenje islama i njegovog uticaja i glavna ideološka uporišta za uspostavljanje i održavanje turske vlasti predstavljale su derviške tekije ili zavije, u kojima su se okupljali derviši i njihovi sledbenici i učenici. Derviši su bili pristalice i propovednici posebnih, nezvaničnih “ puteva “ ( tarikat ), kojima se moglo doći do sjedinjavanja sa Bogom. Zvanični i pravoverni ( sunitski ) islam , kao državna vera u turskoj državi, dozvoljavao je muslimanima da pripadaju ovim posebnim “ putevima „, pod uslovom poštovanja i ispovedanja osnovnih islamskih dogmi. Derviški putevi ili redovi, kako ih mi nazivamo, vaspitavali su svoje pripadnike u duhu mistične i bezgranične ljubavi prema Bogu, i učili ih kako da se ukrase nizom ljudskih vrlina, a iznad svega kako da sebe kao ličnost ponište da bi se utopili u apsolutnom božanskom biću, u apsolutnoj lepoti.

Neki derviški redovi , koji su u svoja učenja uključivali i delove paganstva ( šamanstva ) i hriššćanstva nailazili su na pristalice u onim društvenim slojevima koji su bili ugroženi i nezadovoljni postojećim feudalnim poretkom. Takve pristalice su i bile najbolji propagatori islama. Za propagandu je bilo dovoljno i delimično znanje jezika. Taj derviški jezik, sa mnogim nazivima i elementima arapskog jezika, jezika islama, bio je razumljiv potlačenima svojim porukama o društvenoj jednakosti i o bratstvu ljudi. Primanje islama posrestvom derviških učenja nije se doživljavalo kao izdaja rođene pravoslavne ili srpske crkve, već kao opredeljenje za jedan društveno pravedniji svet, čiji su ideali u skladu sa učenjima hrišćanstva.

Kada se iščitavaju popisi niškog muslimanskog življa, pada u oči veliki broj hadžija. Hadžija ima među muslimanima kojima se ne može odrediti poreklo, ali ih upadljivo mnogo ima naročito među prevernicima. Čak se može reći da je hadžiluk glavno obeležje niških prevernika. Kao što znate “ hadž “ , odnosno, “ hadžiluk “ , treća je verska dužnost svakog muslimana, i muškaraca i žena. Obavezno je za svakog sledbenika islama da makar jednom u svom životu pođe u Meku i poseti središte svoje vere, “ Ćabu “ , božju kuću, i da tom prilikom izvrši obavezne obrede. Ove dužnosti su bili oslobođeni samo oni muslimani koji ne raspolažu sredstvima za izvršenje hodočašća.

U periodu od sredine XV. veka do kraja XVII. veka za Niš se ne bi moglo reći da je bio kolevka domaćih ili doseljenih književnika, umetnika i naučnika. Središta tursko – islamske kulture stvarala su se na našem tlu, po pravilu, onda kada je u njima postojala najmanje jedna ugledna srednja ili visoka škola, zasnovana na štednji osnivača. Nastavnici u tim školama – medresama – uglavnom su se bavili, sa više ili manje uspeha, i nastavnim i književnim i naučnim radom, i bili stožeri oko kojih se okupljala mesna inteligencija različitih zanimanja. U Niš su dolazili kao najobrazovaniji intelektualci kadije.

Pošto je prva meredresa u Nišu osnovana tek posle 1660. Godine. U njima su do tada delovali kao muslimanski intelektualci samo nastavnici osnovnih škola, a oni nisu morali uvek imati neko veće obrazovanje, i ne bi se mogli smatrati kulturnom elitom. Međutim, ne treba gubiti iz vida da su u Nišu postojale tekije kao duhovna središta i da su šejhovi uglednijih tekija bili često veoma dobro obrazovane ličnosti i da su i pisali i prepisivali dela iz svojih interesovanja. Same tekije su se nalazile na kultnim lekovitim vodama, a šejhovi nekih tekija bili su poznati po svojim sposobnostima da izleče od nekih bolesti, zbog čega im se za pomoć obraćalo i muslimansko i hrišćansko stanovništvo.

O školstvu ima konkretnih podataka. Uzima se da je u svakoj mahali, odnosno uz svaki mesdžid ili džamiju, postojala osnovna škola, mekteb ili mualimhana. U mektebima su deca dobijala osnove verskog obrazovanja, pismenosti i lepog pisanja. To su bile nevelike zgrade koje su podizali pojedini dobrotvori kao zaduzbine, obezbeđujući materijalna sredstva, uglavnom kirijom od nekretnina, za odrzavanje škole, za platu učitelju itd. Sredinom XVII. veka, prema svedocanstvu Evlije Čelebije, u Nišu je bilo dvadeset dva mekteba za muslimansku decu. U vreme svog prolaska, 1660. godine, Evlija nije zatekao ni jednu medresu u Nišu. Za jednu, međutim, znamo da je bila podignuta, verovatno nekoliko godina posle njegovog prolaska. Tu medresu je sagradio, kako znamo iz popisa, Mustafa – beg, zaim.

Medrese su obično imale učionicu, veliku prostoriju, u kojoj je učenicima, softama, predavao nastavnik – muderis, male sobe ( ćelije, udžere ), u kojima su živeli ucenici, i prostorije za održavanje higijene. Pored muderisa, u medresi su radili njegov pomoćnik u nastavi, muil, i pomoćni službenici. Nastava je bila besplatna. Učenici primljeni u medresu obično su bili primani i na stan i na hranu, što im je omogućavao ktitor zadužbine. Zadužbina je obezbeđivala održavanje medrese i plate muderisu i ostalom osoblju. Po svom društvenom ugledu niški muderis je bio ravan niškom kadiji.

U finansije medresa država se nije mešala, kao ni u nastavni program, ali je nadzor nad medresama pripadao centralnoj organizaciji uleme. U niškoj medresi, s obzirom na njen rang, učili su se osnovi arapske gramatike i sintakse, logike, sholastičke teologije, astronomije, geometrije i retorike. Trajanje školovanja bilo je različito, od nekoliko meseci do tri godine, a završavala se diplomiranjem, posle čega su ucenici imali pravo da odu na dalje školovanje u medresi višeg ranga.

Ne raspolažuci direktnim podacima o grobljima u Nišu u periodu od sredine XV. do kraja XVII. veka, treba pretpostaviti da su se muslimanska groblja nalazila, kao i u većini turskih gradova, izvan stambenih četvti, na periferiji varoši. Uz neke džamije takođe su se mogla nalaziti manja groblja ili samo mauzoleji – turbeta – ktitora i njihovih porodičnih članova. Turbeta su bila lepe manje građevine sa krovom i kupolom, ozidane ili sa otvorenim zidovima. U Nišu su postojali i grobovi za koje Evlija Čelebija upotrebljava naziv “ mesta hodočašća „. To znači da su pokojnici u njima smatrani božjim ugodnicima, koji mogu da se vernicima ispune želje za koje mole i koji mogu da izvrše čudesna izlečenja. Zato su takva mesta i bila posećivana. Na njima su se vernici molili i često prinosili žrtve, koje su bile uobičajene ili one na koje su se zavetovali.

Na osnovu popisa iz 1564. godine može se steći dosta jasna slika o procesu prodiranja muslimana u sela niške regije, u kojima su se ili nastanjivali kao zemljoradnici ili su u njima zasnivali ćifluke. Popisnik jasno pravi razliku između ove dve pojave. Muslimani koji su kao zemljoradnici nastanjeni u selima, on upisuje u stalno naseljeno stanovništvo, uz naznaku iznosa lične rajinske dažbine u novcu ( 22 aspre za celo seljačko imanje, a 12 za polovinu ), dok njihove ušure obračunava zajedno sa ušurima ostalih seljaka.

Priredio : Novaković Č. Milan

Pročitajte i...