Hoomanitarizam 2
I kao što sam u nekom od prethodnih izveštaja izvračao uz pomoć Milana Tarota i velikog staklenog lagera, humanitarni koncert namenjen Srdjanu Mitiću je dobio svoj nastavak…
poput Ramba, Terminatora, Kuma i njima sličnih. I kao što nakon nastavka filma uvek slede polemike oko toga koji je bolji ili uspešniji tako ću i ja malo palamu… ovde o ovoj humanitarnoj sagi.
Svi znamo da su panduri najveći rokeri. U prilog tome idu činjenice da ne propuštaju ni jednu svirku. Doduše zbog silnih obaveza legitimisanja ispirsovanih ljudi i žmurenja u kriminal uvek stignu na kraj svirke negde oko 1. Da do tog divnog susreta ovog puta ne bi došlo organizatori su se pobrinuli da program krene pre 9 što je ipak pomalo čudno za koncerte u Nišville-u. Prvi na redu je bio „Epilator 23“. Već smo ranije mogli tu i tamo da ih vidimo, često u paketu sa „Bitangama“, tako da nam njihova verzija panka nije nepoznata. Momci su odigrali na kartu scenskog nastupa i izveli na binu svog četvrtog člana na naduvavanje with the big boobies… Neka obrada, neki rif i poneko prozivanje su bili dovoljni da se razmrda još uvek ne baš mnogobrojna publika, mahom rodjena oko raspada SFRJ. Mic po mic sala pravnog se lagano popunjavala dok je „Brm brm“ hvatao zalet. Bend koji je pobedio na prošlogodišnjem Čupinom memorijalu ali se od tada slabo pojavljivao po lokalima za svirke je priredio sjajan šou svim prisutnima iako veliki broj njih to nije očekivao. Udarila suša. Znojimo se ko da beremo pamuk. Kej je još malo pa ko Kopakabana pa nam zato i prijaju ti groovy letnji ritmovi koje je ponudio ovaj mladi bend koji je, kao i prethodni, imao par zanimljivih scenskih dosetki i jednu pevaljku manje nego na „Čupi“. Središnji deo programa je logično pripao veteranima iz „Novembra“ koji su vraški otprašili svoje iako, paradoksalno, ispred bine nije bilo ljudi sve do samog kraja kada su hitovi bili trigger za šutku. Koliki su ljudi iz benda carevi pokazuje i to što je poslednje tri pesme pevao tip iz publike! Ipak ono što je usledilo je definitivno bio vrhunac večeri. „Proces“ je svojom duvačkom sekcijom i SKAkutanjem doveo, već relativno punu salu, do tačke ključanja sa starim ali i pesmama sa novog albuma (da ipak neko u Nišu uspe da skrpi tu i tamo po neki album). „Rio“, „Novac“, „Taksi“ i naravno „Dušanovom ulicom“ su bili koraci koji su vodili atmosferu do njenih poslednjih atoma snage. Ko je ovo propustio imaće reprizu uskoro u Banovini. Posle takvog skoka morao je da usledi neki „down“ koji je došao u vidu benda „Sizife daj kamen“, koji uz „Srebrnu kišu kerozina“, „Nahty“ i „Plazmu“ hrabro drži barjak alternative. Ipak ovaj nastup im nije bio za pohvalu. Delovali su i zvučali umorno. Pesme su se otezale uz dosta grešaka. Verovatno je tom ambijentu doprinelo i naglo pražnjenje sale jer su svi izašli na vazduh da probaju da povrate dušu od „Procesa“. Dok je na red došao „Glad“ entuzijazam je nestao. Većina prisutnih je već bila na putu ka keju ili kući tako da je akustični nastup ovog benda ostao poprilično nepropraćen. Dobra stvar je što ga nisu ipratili ni organi reda. Sve je bilo gotovo na vreme.
Šta je doneo ovaj nastavak? Dosta dobre muzike i ne toliko interesovanje kao prvenac. Medjutim bilo je dovoljno da organizatori otplate ono što se otplatiti mora i ono najbitnije-da Srdjan dobije još jednu skromnu novčanu infuziju. Znamo da nije velika ali je od srca. Da li nam treba nastavak? Definitivno! Kad može usrani „Twilight“ možemo i mi…
Piše: Aleksandar Nikolić Coa