Magazin

GUNS ‘N’ ROSES – Chinese Democracy

Geffen 2007

cd

Da li se može reci da je povratnicki „Chinese democracy“ benda „Guns n’ Roses“ jedan od najduže i najnestrpljivije ocekivanih albuma u istoriji rokenrola? Svakako, ali ne iz razloga koji neupucenom citaocu mogu pasti na pamet. Ne zato što se ocekivalo neko dosad nevideno cudo, neki novi kamen temeljac moderne muzike, neko remek delo koje ce verne fanove i one koji to nisu naterati da padnu na mesto spajanja donjih ekstremiteta. Naprotiv. Razlog je mnogo banalniji. „Chinese democracy“ je poneo pomenute epitete samo iz razloga što je njegov objavljivanje na sva usta bilo najavaljivano, verovali ili ne, ima tome bezmalo citavu deceniju. Pa se znalo, na prolece dolaze laste i Eksl najavljuje novi album, sa odavno poznatim imenom, na jesen odlaze rode a Axl ih ispraca recima: „Ne bojte se, mile moje rode, kad se budete vratili s juga, obavezno prvo svratite u Energy ili Happy House, tamo ce vas cekati CD o kineskoj demokratiji!“ A tek koliko je para spljiskano na snimanje, šta li vec, bice tome citav godišnji deficit Somalije i Liberije zajedno. Cim jadni producenti (inace svi listom oplemenjeni matevcansko – pirocanskim poreklom) daju tol’ke pare, covek bi pomislio da je za ocekivati neko novo videnje tamne strane meseca, neki monument velicine kineskog zida… Kad ja tamo, a ono medutim, da li uopšte?

Da se ne lažemo, malo ko je od Eksla Rouza, u vreme slavne ere Gansa, a sudeci po ovom albumu, tek treceg po znacaju autora u originalnoj postavi (posle Izzyja Strudlina i Slasha), ocekivao delo koje ce biti legitimni naslednik Apettite-a ili Illusiona. Licno sam bio spreman da dam veliku pare da ce biti ona oprobana fora – ja i potpuno nova, mlada, samim tim i jeftina postava, slavno ime benda na koje imam autorska prava nakon što sam išutirao originalne clanove i prosecan, reciklirani album, cisto kao pokrice za nazovi povratnicku tuneju. Ali to je pilo vodu samo do kraja devedesetih, dok su secanja na jedan od najvecih bendova u istoriji popularne muzike bila još sveža, dok je još postojao tzv. kontinuitet. To bi se dalo razumeti, ma kakav proizvod bio ponuden. Medutim, podgrevati buckuriš toliko godina, odlagati i zatim još odlagati, dok i najvernije rode nisu pocrkale, dok se nije potrošio sav štek, i na kraju ponuditi prženiju nazvanu «Chinese democracy» koja, pored obrazloženog neukusa, ne samo da nije skrckana kako treba, nego pri maltene svakom zalogaju slušanja zahteva pola flaše piva na eks kako bi se lakše progutalo, a za varenje ne preostaje ništa drugo doli puna šaka nekog laksativa – pa to je gori bezobrazluk nego najavaljivanje titule za sledecu sezonu od strane uprave KK Crvena Zvezda.

«Chinese democracy» bi bio katastrofalan album i da je u pitanju solo izdanje Eksla Rouza, da ne govorimo o šteti koju je izazvao na ugled jedne velike franšize. Prosto da covek pomisli kako Slash i ostali iz originalne postave prosto jedva cekaju da umru kako bi mogli da se prevrcu u grobovima. Mizerna, gotovo uvredljiva produkcija (gde li su otišle sve te pare?!), nabudžena baš na mestima gde ne treba u devet od deset slucajeva, iritantno višeglasje, nedopustivi uplivi nekih drugih muzickih pravaca (recimo izuzetno neinventivni i prežvakani elementi hip-hopa u pesmi Madagascar), stare i otrcane fore sa klavirom u uvodu… Ma ima toga i previše. Kao da u svakoj od desetak bledunjavih pesama ocekujete neku reciklažu, novu verziju November Raina ili nekog od legendarnih hitova, i kada cujete ostatak, dodatno se razocarate. Covek prosto ni to nije umeo da uradi kako treba.

Sam Eksl, svojevremeno proglašavan za jednog od najboljih frontmena svih vremena, nije ni bleda senka onoga što je nekad bio. Njegov glas zvuci isprano, nevoljno, napeto, ni traga od one energicnosti i razigranosti koja ga je nekad krasila. Zaista, ovakav pad se odavno nije video i cuo u istoriji rokenrol muzike. A ko zna, možda se pomenuti i previše družio sa Eltonom Džonom, recimo, pa mu je merak da prebire po dirkama i zvuci kao pomenuti gospodin/gospoda, znaci sladunjavo, pateticno i besmisleno.
Da rezimiramo, „Chinese Democracy“ je album koji ce u svojoj arhivi imati samo tvdokorni fanovi GNR-a, i to cisto reda radi. Pesme ce se preslušati par puta iz poštovanja prema prošlosti a onda ce se CD vratiti u omot sa katancem koji se tri puta zakljucava i baciti u neki mracan i opasan po život ugao sobe, gde caruju komarci i tarantule. A ako vam neko od ponosnih vlasnika bude ponudio da vam nareže album, recite mu da nemate cak ni petnaest dinara da bacite za prinkov rezanac.

Ali da ne preterujem, sada cu nekoliko reci o pozitivnim stranama albuma „Chinese Democracy“…

Dejan N. Kostić