Magazin

Čitulja za Eskobara

esk1

Režija: Milorad Milinkovic

Uloge: Vojin Cetkovic, Tamara Garbajs, Zijah Sokolovic, Jelisaveta-Seka Sablic, Boris Komnenic, Miloš Samolov, Rene Bitorajac, Nikola Simic, Marko Živic, Nenad Jezdic, Mladen Nelevic, Ljubinka Klaric Katarina Markovic

Piše: Dejan Dabić

Milorad Milinkovic je odlicno debitovao crnohumornom komedijom MRTAV ‘LADAN (2002) koja je u godini prikazivanja bila apsolutni bioskopski hit u našim bioskopima; nakon toga usledila je nepretenciozna, takodje komedija ali ovoga puta zabune, POTERA ZA SREC(K)OM (2005), da bi, opet u intervalu od tri godine usledio još jedan film koji u sebi sadrži citav koktel (pod)žanrova, pri cemu je komedija jedan od njih CITULJA ZA ESKOBARA.
Milinkovic, koji je i scenarista, opet se poslužio kombinovanjem narativnih tokova, imajuci u vidu nekada popularni holivudski podžanr fantasticne komedije „s one strane neba“ (Ernest Ljubic, Aleksander Hol, Bak Henri i Voren Biti, kao znacajni predstavnici razlicitih razdoblja). Okosnicu, ipak cini crnohumorna krimi-komedija u cijem je središtu lik Ace Gandija, beskrupuloznog „krimosa“ ciji se „profesionalni“ i privatni život komplikuju nakon što na onaj svet pošalje Srpskog Eskobara. U meduvremenu, marginalci Deki i Baki daju, iz fazona, citulju pravom, dakle kolumbijskom Eskobaru (taj deo price inspirisan je stvarnim dogadajem od pre petnaest godina, ciji akteri i danas žive u Beogradu), a u Gandijev život ušeta tajanstvena lepotica Lela, u koje on zaljubljuje ne sluteci da je došlo vreme da okaje grehe iz detinjstva i mladosti. Milinkovicev scenario je dramaturški samo postavljen, sa elementima koji zahtevaju dalju razradu, što na nivou motivacije likova, što na nivou vodenja same price. Potvrduje se po ko zna koji put od devedesetih naovamo (bez želje da plediramo za povratak državnog modela kinematografije), da je, ukoliko producenti u našem filmu imaju dovoljno novca (a u ovom slucaju za Pink Film International se to slobodno može reci), oni ce bez ikakve konsultacije sa iskusnim scenaristima i dramaturzima, okupiti ekipu, odabrati lokacije i odmah krenuti u realizaciju kao da je film zec koji ce pobeci u šumu.

Milinkovicev film puno je obecavao baš zbog neobicnog žanrovskog spoja i pomalo bizarnog zapleta koji se, da sve bude cudnije i temelji na stvarnom dogadaju, okupljena je glumacka ekipa sa nekadašnjeg yu prostora: Zijah Sokolovic, Rene Bitorajac i po nama, otkrice Tamara Garbajs, mlada hrvatska glumica u ulozi Lele, ali sve je ostalo na nivou zamisli, prilicno šematski postavljeno i stilski zbrkano; iako je Milinkovic i ranije potvrdio da je zanatski precizan reditelj, da dobro radi s glumcima, njemu je ovaj film jednostavno iskliznuo, tako da pomalo cinicno deluje distributerska najava „da ovakav film još niste videli“.

Primer Slobodana Šijana potvrduje da „nebavljenje velikim temama“ (citat iz vremena pulske premijete DAVITELJA…,1984), u autorskom smislu može biti pogubno, kao i da (pod)žanrovske matrice u srpski film treba uvoditi postepeno i oprezno, da se ne bi dogodilo ono što se svojevremeno dogodilo i odlicnom mladom reditelju Dejanu Zecevicu sa filmom MALA NOCNA MUZIKA (2002), da snimi promašaj na kvadrat.