Magazin

Besa – Srđan Karanović

film-besa „Besa“
Režija: Srđan Karanović
Uloge: Iva Krajnc, Predrag-Miki Manojlović, Radivoje-Raša Bukvić, Nebojša Dugalić, Ana Kostovska

Srđan Karanović spada u pionirsku generaciju srpskih i jugoslovenskih reditelja koji su završili prašku FAMU i nakon toga sedamdesetih godina prošlog veka, posle prvih filmova, postali sinonim novog jugoslovenskog filma. Nekadašnji „praški đaci“ od tada su krenuli svako svojim putem, čak i oni koji su kao Karanović i Rajko Grlić bili najbliži saradnici (što u filmovima, što u kultnoj TV seriji „Grlom u jagode“), pri čemu je Karanović (u odnosu na druge) imao najveći diskontinuitet u karijeri. Nakon „Virdžine“ (1991, Feliks za sporednu ulogu), punih dvanaest godina nije snimio dugometražni igrani film, sve do „Sjaja u očima“ (2003, takmičarski program festivala u Veneciji). Posle sedam godina, završio je, ovoga puta bez prethodnih ozbiljnijih festivalskih referenci, film „Besa“ – ljubavno-istorijsku dramu (u dramaturškom smislu bi to mogla biti i melodrama, ali u stilizacijskom smislu ona to ipak nije) u srpsko-slovenačko-hrvatsko-francusko-mađarskoj koprodukciji. Radnja „Bese“ dešava se za vreme Prvog svetskog rata u srpskoj provinciji. Srbin Filip, direktor gimnazije, odlazi u rat ostavljajući kod kuće mladu i zgodnu suprugu, Slovenku Leu; pošto nema kome da je ostavi, on je poverava patrijarhalnom Albancu Azemu, školskom poslužitelju, koji mu daje „besu“ (u albanskoj tradiciji – čvrsta, tvrda reč) da će mu čuvati i štititi ženu. Između njih dvoje uspostavlja se vrlo prisan odnos pun psiholoških i emotivnih nijansi koji povremeno remete događaji i iskušenja iz spoljnjeg sveta, ne toliko neuspešni pokušaj silovanja, koliko dolazak naočitog poručnika srpske vojske. Azem oseća Leinu ugroženost, ali da li on rizikuje suprotstavljajući mu se samo da bi ispunio besu, ili želi da zaštiti i svoj odnos sa Leom?

Karanović i u svom najnovijem ostvarenju, pored ostalog, provlači varijantu filma s tezom (kao svojevremeno u „Virdžini“ kada je pater familias zbog društvenog opstanka pokušao da sputa biološku prirodu svoje kćeri), ovoga puta u kontekstu multietnične priče (i likova); manje je bitan realitet odnosa jedne „europejke“ u najboljim godinama i jednog balkanskog „geaka“ u vreme Prvog svetskog rata u Kraljevini Srbiji (možda je taj odnos nemoguć i pomalo bajkovit, i onda i sada), mnogo je važnije bilo pokazati gde se danas kontrastne kulture eventualno mogu zbližavati (u „Besi“ je to ljubav prema muzici – oboje sviraju, a u najširem smislu i u domenu nepatvorenih emocija koje dovode do svojevrsnog „platonskog“, čistog odnosa). Ali, tu i nastaje problem koji nije samo dramaturške prirode (zaplet je pojednostavljen do banalnosti, Karanović nikako nije smeo sam da piše ovakav scenario u kome ima i epohe, i slojevitosti karaktera, a opet malo likova i kamerne atmosfere – zadatak težak i za najveštijeg dramaturga), već mnogo više u baratanju stereotipima, kako nacionalnim, tako i karakterološkim (Slovenka – emancipovana i sklona flertu, Albanac – primitivan i pošten, Srbin – patriota i patrijarhalan). Karanović je svesno ograničio prostor i „ugurao“ u enterijer odličnog snimatelja Slobodana Trninića (koji je snimao poslednji značajni Karanovićev film „Virdžina“), sa idejom da subjektivnim kadrovima iz Leine sobe dočara klaustrofobičnost sveta glavne junakinje; ali, da bi film na taj način funkcionisao i bio lišen teatralnosti, neophodno je bilo perfektno kadriranje i uravnotežen montažni ritam, sve ono za šta umorna Karanovićeva režija u ovom trenutku nije sposobna. Film nije režiran ni sračunato, ni ziheraški, čak ni kao „fondacijski film“ (sintagma koju koristi jedan viđeniji kritičar mlađe generacije), on je naprosto passe. Karanovićev rediteljski postupak je anahron, duboko u neskladu s vremenom i poslednji je trenutak da autor „Mirisa poljskog cveća“, „Petrijinog venca“ i „Virdžine“ preispita svoj filmski rukopis, ukoliko ne želi da stavi tačku na dalju rediteljsku karijeru (čak i ako bude uspeo da dođe do sredstava za nove filmove).

Dodamo li svemu prethodnom i pogrešan kasting (jedini časni izuzetak je Slovenka Iva Krajnc u ulozi Lee) – za Mikija Manojlovića uloga Albanca Azema preveliki je zalogaj – trebalo je da se Karanović opredeli za nekog albanskog glumca ili za neko „nepotrošeno lice“ sposobno da se izdigne iznad stereotipa i karikaturalnosti (lik albanskog poslužitelja pružao je mnogo više od onog što je u filmu viđeno, pa makar bila reč o glumcu evropskog formata, kakav je nesumnjivo Manojlović, koji je dokazao da zna da glumi na različitim jezicima i u različitim kulturnim sredinama), dok je Raša Bukvić ostao na spoljnoj površini lika poručnika (ima u tome i „zasluge“ Karanovića-scenariste, jer je dramaturška funkcija ovog lika u odnosu na glavnu junakinju prilično nejasna) iza čije „fasade“ jednostavno nema ničega (šteta za ovog talentovanog mladog glumca koji u Francuskoj gradi uspešnu karijeru i koji je nominovan za Cezara u kategoriji nade godine).
Za filmske profesionalce, kalkulacija sa momentom premijere već ranije završenog filma dovoljan je signal da nešto nije u redu. Kad odgledate „Besu“ postaje vam jasno i zašto.

Dejan Dabić