Kolumna – Aleksandar Nikolić Coa
Tmurni oblaci su se prolili po nebu. Hladno jutro je nekako išlo uz to. Vetar je pravio visoke talase trave koji su se razbijali o kamenje i drveće ko o pučinu. A i samo drveće se pokorno savijalo ka zemlji sklapajući grane ko ruke u molitvi.
U tom biljnom podivljalom okeanu davilo se desetak kuća. A u tih desetak kuća davilo se desetak ljudi u svojim životima. U poslednjoj kući u selu dan se odvijao kao i hiljadu pre njega. Da nije bilo promene vremena, raznovrsnih poslova oko poljopivrede i posete dece (koje su se dešavale tačno jednom godišnje) dvoje ljudi u toj kući bi bilo zarobljeno izmedju dve mrtve kazaljke.
Trgnula ga je škripa vrata. Staro, izborano lice provirilo je u sobu. Gledali su se tako par sekundi. Samo je pucketanje obližnjeg šporeta narušavalo potpuni muk. Deda upitno pogleda na flašu koja je stajala na stolu. Baba klimnu glavom i nestade uz škripu vrata kao što se i pojavila. Voleo je da popije jednu jutarnju rakiju sam i ona je to znala. Verovatno nije razumela ali je znala. U stvari, nije postojalo ničeg kod njih što se već ne zna. Možda su zato i počeli da spavaju u različitim sobama i prestali da pričaju medjusobno. Par reči u nekoliko dana i to je bilo to. Sve se dešavalo po unapred ustaljenoj rutini. Znao je da će se ona opet pojaviti za 15 minuta i spremiti neko jelo. Tako je i bilo. Dok se ona motala oko šporeta on je nasipao još jednu čašicu. Pogled mu je bio prikovan za zid. Par minuta je tupo gledao u njega da bi tek onda shvatio da se oktobar podmuklo prošunjao iza njih. Ustao je, prišao zidu i otkinuo list sa kalendara, bez emocija, mehanički, kao toalet papir u poljskom wc-u iza kuće. Kad se vratio za sto čekao ga je pun tanjir a njegova baba je sedela prekoputa njega i lagano žvakala. Nisu se gledali. Samo su jeli i ćutali u glas. Mozda bi trebao nešto da joj kaže ali nije znao šta. U početku se trudio da nadje prave reči a onda ga je tišina povukla za rukav i povela sa sobom u višemesečnu šetnju. Teško je reći prave reči nekom koga ste dva puta skidali sa konopca. Bio je uveren da trula greda ne bi izdržala ali opet nije smeo da rizikuje. Prošlo bi dva dana a baba bi opet počela da pije lekove i da se ponaša kao da se ništa nije desilo. Nije bio siguran šta se dogadja u njenoj glavi niti kako je došlo do toga da s vremena na vreme postaje druga osoba ali je čvrsto obećao sebi da će učiniti sve da joj takvo stanje olakša.
Završio je jelo i lagano ustao sa stola. Rekao je jedno kratko „idem“ na šta je baba samo klimnula glavom ne podižući pogled sa tanjira. Izašao je u nešto sto se moglo nazvati hodnikom. Pod je bio zemljan a zidovi od blata, kao i u celoj kući, s tim što se u hodniku to najviše primećivalo. Po celoj prostoriji su bile razbacane pantalone, bluze i čarape. U jednom ćošku stajala je prašnjava gomila flaša a naspram nje zeleni drveni sto na kome nije bilo ničeg sem nabubrelog testa. Preturao je par minuta po stvarima koje su bile na čiviliku ali i na podu sve dok nije izvukao iz te zbrke plavi radnički mantil. Obukao ga je dok je prolazio kroz izduženo dvorište u kome je sem česme sa ledeno-hladnom planinskom vodom bilo i tri šupe, dve za stoku i jedna za improvizovanu radionicu. Pored nogu mu se motao bezimeni pas. Za razliku od neba, on je delovao kao da ga ništa na ovom svetu ne brine. Deda ga je lagano gurao nogom ali se pas sklonio tek kada mu je pažnju zaokupila jedna zalutala kokoška koja je prošla dvorištem koje je bilo ogradjeno tarabama gustim kao starački zubi. Od njihove kuće, koja ja bila na samom kraju zaseoka, uski zemljani put je vodio navise do vrha brežuljka koji je bio u visini trošnih krovova. Tu je na kratko zastao i osvrnuo se oko sebe. Hladni vetar je nosio spokoj usnulog sveta. Mrsio mu je sedu kosu i nepravilno podizao obode mantila tako da je morao da gurne ruke u džepove ne bi li ga umirio. Iznad trave su štrčali samo on i dva drveta razbacana ispred njega po jedva preglednim livadama. Put je vodio naniže izmedju njih sve do malog šumarka iza koga se nalazila njegova njiva. Nije se spustio ni deset koraka stazom a već je osetio prve kapi kiše. Znao je da se neće zavrsiti na tome pa je požurio, koliko mu je to noga dozvoljavala, do šumarka u kome se nalazila koliba za alat u koju bi mogao da se skloni dok kiša ne reši da se primiri. Trebalo joj je pola sata. Oblaci su i dalje izgledali gnevno. Mozda su samo zastali da malo predahnu. Negde tamo, ne tako daleko, tutnjali su gromovi. Nije želeo da rizikuje da pokisne a da ne završi to sto je naumio pa je iskoristio prekid paljbe i krenuo natrag ka kući, istim putem preko brdašca. Čim se približio kapiji začuo je lavež pasa koji je dolazio sa drugog kraja dvorišta iz pravca kuće. Osetio je čudne udarce u stomaku. Odzvanjali su mu u glavi jače od gromova koji su, kao blicem, osvetljavali ceo kraj i udarali po njemu krošeima i aperkatima. Dao se u trk. Zaboravio je na svoju sakatu nogu i tresnuo o zemlju. Pad je došao kao šamar otrežnjenja. Pridigao se i nastavio užurbano ka kući dahćući i ovog puta pridržavajući se za ogradu koja se protezala maltene do samog ulaza u kuću. Lavež je postajao sve glasniji. Uleteo je u kuću i krenuo desno ka prostoriji u kojoj je do malopre bio zajedno sa babom. Gurao je vrata ali nisu htela da se otvore. Pas je i dalje lajao. Provalio je unutra posle četiri pokušaja. Zatekao je baš ono čega se bojao. Greda je ipak izdržala…
Spustio je telo sa tavanice i položio ga na sto. Proverio je puls, čisto za svaki slučaj. Nije znao šta dalje da radi. Pripisao je to šoku. Ostavio ju je tako rašrenu na stolu i sišao do dela sela koji se nalazio u podnožju ne bi li pronašao neki telefon. Pozvao je sina. Bio je van zemlje na službenom putu. Nije zvučao iznenadjeno. Rekao je da će doći najranije za dva dana. Njegovo „Čuvaj se. Biće sve u redu“ je označilo kraj razgovora. Ispred seoske zadruge tri bradata, zapuštena čoveka ispijali su pivo. Bilo je to malo selo, svi su se poznavali. Čim su čuli šta se desilo skočili su na noge i pošli sa dedom u brdo da mu pomognu „da je sa’rani kako dolikuje“.
Nije im trebalo dugo. Sve je bilo spremno do sumraka. Sanduk su iskovali po meri, od nekih dasaka koje su pokupili po selu. Nakon toga iskopali su plitku raku na vrhu brega koji deda tog jutra nije trebao da predje. Možda bi tada sve bilo drugačije. Možda… Možda je mogao da bude bolji.
Dve babe su se postarale da pokojna bude adekvatno odevena za svoj poslednji ispraćaj. Četvorica staraca nosilo je sanduk znojeći se. Iza njih umorno su se gegale dve babe. Kraj dana nije bio ni nalik početku. Prepodnevno sivilo zamenile su neprirodne narandžaste i ljubičaste nijanse koje su se uvijale oko Sunca, praveći mu tobogan niz koji će lagano skliznuti iza brda. Ali ono će opet sutra izaći, prepuno novog života poput neiživljenog feniksa željnog dokazivanja. Sa njegovim suncem, stvari su stajale malo drugačije. Popa nisu imali, tako da je on improvizovao nešto nalik molitvi a zatim pogledao ostale i klimnuo glavom. Muškarci su se prihvatili konopca i uz grčeve na licu spustili sanduk. Tri pomoćnika su počela da zatrpavaju sanduk dok je on samo gledao dole ka njemu. Čudno je to. Očekivao je nešto drugačije. Da mu nešto poput vrana kida utrobu. Da ne može da kontroliše suze i da ga preplavi tuga. I jeste bio tužan. Ali bila je to druga vrsta tuge. Osećao se kao da je izgubio deo tela. Kao da mu je felerična noga konačno otkazala. Ali opet delovalo je kao nešto na šta će se brzo navići i zbog toga je sebe smatrao još gorim čovekom nego što je ustvari bio. Prenuo se iz svoje meditacije. Bio je sam. Okrenuo se i video petoro hodajućih leševa kako se udaljavaju prema selu. Uzeo je ručno napravljen krst i zaboo ga u zemlju. Zažmurio je. Lagano se prekrstio i krenuo za ostalima.
Vreme je nastavilo da curi, sporo poput mulja u močvari. Noći ipak nisu bile toliko dugo kao što je očekivao. Relativno brzo bi zaspao ali su snovi bili prazni i crni. Nastavio je da se zanima poljoprivredom nadajući se da će vreme brže prolaziti. U pauzama se pitao kuda ide njegov život. Kuda i sa kim? Odlučio je da se ne zamara puno time i da za početak sačeka sina. Sin i snaja su došli nakon dva dana, kao što mu je sin i obećao. Unuke nisu poveli i nije im zamerao. U životu će tek nailaziti na smrt, i bolje je da je izbegavaju dok još mogu. Svo troje otišli su na babin grob. Ćutali su neko vreme.
-Å ta planiraš dalje?-upitao ga je sin
Deda je samo slegnuo ramenima
-Razmišljao sam da podješ sa nama u grad. Spremili smo ti i jednu finu sobu. Bićeš više sa decom. Å ta ćeš ovde da radiš sa ovim starcima. Jedva da vas ima dovoljno za razgovor.
I zaista. Pomislio je da mu možda ne bi škodilo da malo promeni sredinu. Klimnuo je glavom i sišao do kuće da spakuje nešto malo garderobe. Četiri sata kasnije nalazio se u toplim kolima na čijim prozorima su munjevito prolazili narandžasti tanki snopovi svetlosti visokih bandera koje su strogo stajale na ulazu u grad. Semafori, gužve na ulici i u saobraćaju…sve je to bilo novo za njega. Å irom otvorenih očiju gledao je neki drugi svet, koji ima neka svoja pravila i ne mari za njega. Prošli su uzduž ceo grad i došli do naselja u predgradju. Stali su ispred dvospratne kuće koju on nije prepoznao, iako je tri puta bio u njoj. Izaša je i zagrlio dečaka i devojčicu koji su veselo skakutali ispred praga. Zatim su njih poslali u krevet, jer je već odavno pao mrak, a njemu pokazali njegovu sobu. Bila je na prvom spratu, druga vrata levo od ulaza. Unutra se nalazio krevet, ormar, sto, mali televizor u boji i stara šivaća mašina gurnuta u ćošak i prekrivena braon ćebetom. Soba je imala dva mala prozora sa šarenim zavesama i sve u svemu delovala više nego pristojno. Njemu je to bio pravi luksuz. Spustio je torbu na pod i ispružio se na krevet svom svojom dužinom. Imao je još 15 minuta do večere. Spavalo mu se ali nije imao vremena da odrema ozbiljnije. Sačekao je da prodje tih 15 minuta i popeo se na sprat u trpezariju. Sve je već bilo spremno. Nije imao pristojan obrok danima pa je brže bolje navalio na pečeno pile. Dok je žvakao sin mu je pričao kako će mu ovde biti odlično. Kako ima dosta njegovih vršnjaka u komšiluku i kako ne treba ništa da radi sem da uživa. Zvučalo je to kao dobar plan.
Krenulo je lepo… Prvih nedelju dana je šetao ulicama predgradja, sklapao poznanstva sa starcima koji ga nisu baš najbolje razumeli zbog polubugarskog govora koji je dovukao iz svog kraja. Nije igrao mice, nije igrao šah ali je voleo rakiju. To ih je spojilo. Svako prepodne su sedeli po dva sata u dvorištu i psovali političare i državu. Negde na trećoj čašici pojavio bi se i Tito od nekud u razgovoru. „Kako se tad lepo živelo“ prisećali bi se s nostalgijom nekih davnih crno-belih vremena kada su fića i bratstvo i jedinstvo harali Jugoslavijom sada zakopanom na 6 grobova od država. Sredom i subotom su bili pijačni dani. Naučio je kako da dodje do pijace i tim danima je sam odlazio tamo. Retko kada se zaista vraćao kući sa nečim kupljenim ali je voleo tu „pošto ovo“, „koliko vam je ono“, „mnogo je to“ priču. Ali kao i čavrljanje sa košijama tako je i pijaca brzo dosadila. Sin i snaja su imali poslove i retko su bili kući dok unuke nije zanimalo da provode slobodno vreme sa jednim neinteresantnim starcem koga jedva i razumeju. Postajao je usamljeniji iako je oko njega bilo više ljudi nego u selu. Jedno vreme se trudio da se navikne na gledanje televizora po ceo dan ali mu nije išlo baš najbolje. Brzo bi mu dosadila i skupština i opštenarodno veselje na televiziji sa roze flekom u ćošku ekrana. Trajalo je to tako još nekih deset dana. A onda, jednog neradnog prepodneva, sin je svratio do njegove sobe i pokucao. Nije bilo odgovora pa je ušao unutra. Krevet je bio prazan iako je delovalo kao da je taj neko ko je spavao u njemu skoknuo do kupatila. To je pomislio i sin pa je proverio. Nije ga bilo ni tamo. Polako ga je hvatala panika. Seo je u auto i provezao se krajem. Očekivao je da će ga zateći kako sa nekim čičom ispija njegovu jutarnju rakiju medjutim svi su mu rekli da ga nisu videli od jutros.
U medjuvremenu deda se sa mukom penjao u crveni autobus za Dimitrovgrad. Nedavno je spazio da dosta autobusa prolaze pored pijace. Ispostavilo se da je autobuska stanica na pet minuta hoda od pijace. Tog dana je ustao u zoru i spretno, kao neki lopov, se iskrao iz kuće. Nije poneo ništa sa sobom sem para. Sve stvari su ostale u sobi. Znao je da će se dići panika kad shvate da ga nema ali nadao se da će do tada već biti van grada. Sat vremena je čekao autobus. Bio je jedini putnik. Seo je negde pri kraju brundajućeg krša. Preispitao je svoju odluku. Setio se nečega što mu je majka rekla kad je polazio u školu koja se nalazila u susednom selu. Rekla mu je da čoveka čitavog života nešto vuče nazad ka mestu gde se rodio, načinio prve korake, prvi put smejao i doživeo prve probleme. Sve do ovog trenutka nije verovao u to. Pretpostavljao je da će ga sin pronaći već sutra tako da nije puno mario za to. Ostavio je svu buku velikog grada iza sebe. Gledao je neko vreme u brdoviti krajolik od koga se odvikao tokom svog izleta u civilizaciju a onda je i zadremao. Probudio ga je vozač kad su stigli u Dimitrovgrad. Odatle je uhvatio prigradski bus do sela. Iskoristio je pauzu pored manastira Poganovo da zapali sveću. Prekoputa stanice u selu ugledao iste ljude koji su mu pomogli oko sahrane kako ispijaju pivo ispred zadruge. Pridružio im se i ispričao sve o svom putovanju koje je naprasno prekinuo. Pričao je kako je ponosan na sina i kako mu je porodica divna ali da oseća da to jednostavno nije za njega i da ne želi da im bude na teretu. Rekao im je da će sići i sutra do njih i krenuo ka kući da ga ne bi uhvatio mrak jer ovde nije bilo velikih, strogih bandera jačine Sunca. U kući je, naravno, sve bilo onako kako ga je ostavio. Otvorio je prozore da izvetri miris staračke ustajalosti koji se osećao ovog puta više nego pre. Na krevetu je video babine stvari koje je nosila svog poslednjeg dana. Još uvek se mrak nije nadvio nad planinom. Sunce se koprcalo na zapadu odbijajući da zaroni u privremenu komu. Uzeo je stolicu i poneo je sa sobom iz kuće. Uputio se ka dobro poznatom mestu koje je, kako se ispostavilo, postalo jedno od prekretnica u njegovom životu. Bio je miran i moglo bi se čak reći zadovoljan. To je mesto za njega. Tu treba da bude. Tu ga vuče duša iako nema ugradjenu navigaciju. Nisu za njega gužva, zvuci sirena i visoke zgrade. Bilo je potrebno da se odvoji od ovog pejzaža da bi shvatio koliko ne može bez njega. Tu je njegov mir i nikad ga neće napustiti. Od sutra će se baciti ponovo na poljoprivredu i sve će biti kao pre. Stavio je stolicu nedaleko od nespretno napravljenog krsta, seo, i uživao u minutima koji su, izgleda, i sami uživali u svojoj lenjosti za prolaženjem. Zemlja se usporila. Vetar je zastao da odmori. Sunce je i dalje plutalo po horizontu. Protegao se u stolici i ubrzo zadremao. Sunce je sutradan ponovo stidljivo provirilo iza brda da ga pozdravi ali njega više nije bilo…
Aleksandar Nikolić Coa