Insajder

Vrooom u Nišu

Svi mi koji nismo zapucali u Beograd da po 145325484151. put slušamo Boru Djordjevića kada padne noć kako je ostao djubre do kraja u domu u koji blene andjeo kog poprilično zabole, niti navukli crni plašt ili beli čaršav i zaputili se na najbliži maskenbal, imali smo veoma zanimljivu mogućnost za gledati na ovogodišnjem Halloweenu. Radi se o srpskom najboljem(i jedinom) electro-pop-rock-tango-trip-funk (bez tupljenja-alternativnom) sastavu „Vrooom“.
Vrooom u Nišu
U nas postoji jedan nezgodan sidrom a to je da nekad nismo svesni šta imamo nego to nešto mora da otpali preko grane, da mu udare pečat kvaliteta pa tek onda da se vrati ovde da ga mi hvalimo i veličamo. Isti je slučaj i sa ovim bendom koji, svojim jedinstvenim zvukom cirkuskog orkestra na LSD-ju koji balansira na žici bez sigurnosne mreže, više pažnje privlači u okolnim zemljama ili čak Francuskoj gde su se i zaputili na ovoj turneji. Sastav benda za tu priliku je pretrpeo izvesne promene. Iz postave je ovog puta izostala gitara kao i vokal ali i prva žena benda Vanja Milinković (sada, na žalost svih muškaraca, Vukotić). Gitare su zamenjene matricama a Vanja veoma mladom Tamarom Kojić koja je morala da ispuni velika očekivanja. Sa druge strane svoje mesto je opet pronašla harmonika po kojoj je bend postao poznat još u vreme kada su radili muziku za pozorišnu trupu „Torpedo“. Nakon toga otisnuli su se u nešto klasičnije muzičke vode. Skrenuli su pažnju na sebe prvim albumom koji za naziv ima problem svih niških klubova- „Ventilacija. Zatim je usledio jedan od najboljih albuma srpske muzike „Evolucija“ koji ujedno predstavlja i osnovni moto benda. Na ovoj turneji uz ova dva dobro poznata dva albuma promovišu i treći, još uvek, neobjavljeni album čiji je naslov prezime ruskog premijera na šatrovačkom. Ostaje mi da se nadam da КГБ ne prati baš sve…

Početak koncerta obeležio je takozvani „dj efekat“. Celosatno drndanje istog tako da i najmanja promena u ritmu ostavi utisak kao prvo pišanje posle petog piva. Tako je i sinoć posle 80ominutnog drkanja sa kašnjenjem ishod bio orgazmičan. Počeli su novom pesmom da bi zatim usledile „This time“ i „Nismo tu“. Dva basa su tutnjala besomučno i bend je zvučao švajcarski usvirano kao i uvek. Vokal sa druge strane je još uvek bio nesiguran. Tamarina boja glasa dobrim delom podseća na Vanjinu, u nekim isprocesiranim deonicama se razlika i ne primećuje. Medjutim slabije se pokazala sa višim tonovima kada je trebalo malo pustiti glas, koji je njoj drhtao. Odlično se snašla negde na polovini koncerta u „Can’t stop“ i tada je novostečeno samopouzdanje potrajalo do kraja koncerta. Ipak što se tiče, ajd odraziću se ko preurbani voditelj sa B92, njenog apirensa, isuviše se trudila da kopira svoju koleginicu koja joj je ostavila užasno nezahvalan zadatak svojom autentičnom, harizmatičnom, usudiću se da kažem i erotičnom pojavom. Trudila se, nije da nije. Bacakala se, lomatala, razmahivala rukama ali nije uspela da zavlada binom i publikom. Treba da prestane da isuviše misli o tome i da proba da pronadje neki svoj fazon i izgradi svoj stil kojim bi izbegla poredjenja.

Polako se atmosfera zahuktavala. „Budjenje“ je komešalo publiku a zahvaljujući armonikašu „Tamni vilajet“ i „Ludvig“ su zvučali iščašenije nego ikad i ko stvorene da Jack Nicholson i Heath Ledger sa zadovoljstvom zapale pola Gothama. Kad zapegla dirke ko Kemiš beše mi krivo što u džepu imam 200 kinti jer verovatno to i „Ja sam s mladine strane el može jedna za kuma“ ne bi bilo dovoljno da čujem njihovu verziju rumenke. Možda nekom drugom prilikom. Ovako je svirka kulminirala sa „Undersense“ da bi se regularni deo koncerta od sat vremena završio sa „Miss Reality“, pravim emtivijevskim hitom za u kafiće. Pesma „Lights out“ sa novog albuma ima odredjenu dozu zavodljivosti i sve predispozicije da postane njihov sledeći veliki hit. Na bisu su se izredjale tri pesme umesto jedne kako je bilo najavljeno. Kultna „Kao Adam u rano jutro“, zatim pomalo nespretno odsvirana jedna nova stvar, i na kraju „Prolaz“ koja nas je sve uputila prema izlazu iz „Feedback“-a.

Vrooom je opet krenuo novim putem levo od Albukerkija. Nije to ništa novo, od njih se ništa drugo i ne očekuje. Ostaje nam da im poželimo „srećan put“ u muzici i po Evropi. Jedno je sigurno, sve te priče će činiti jedinstvenu zbirku jednostavno nazvanu „Vrooom“ koja će postati nezaobilazno muzičko štivo za više izgubljenih generacija.

Piše: Aleksandar Nikolić – Coa
Foto: Nemanja Zdravković