Kolumne

Vladimir Đorđević | Duh grada

Vladimir ĐorđevićOduvek sam želeo da dokučim genius loci svog grada. Znao sam da duh mesta mora da postoji, da bez njega nema grada. Verovao sam da je taj momenat važniji i veći od grandiozne arhitekture koju nikada nismo imali, da je definisaniji od dobro projektovanih ulica i zanimljiviji od solidnog života. Tragajući za njim, bio sam uveren da se krije u nečemu od onoga što posedujemo i u nečemu od onoga što želimo za sebe.

Kao mladi, hodali smo gradom, neprestano. Nismo imali drugih ni važnijih ni manje važnih poslova. Hodali smo i otkrivali. Ulice, dvorišta, krovove, fasade, haustore, grobove. Svakodnevno bi se ispred nas otkrio jedan novi i drugačiji pogled na grad. Vizura Niša nikada nije bila ista, posmatrana iz perspektive nas mladih, uvek bi se za nijansu, za odsustvo svetlosti ili razliku u mirisu, pred nas pojavljivala drugačija dimenzija naizgled poznate stvarnosti. To nas je radovalo.

Otkrivali smo tačke grada sa kojih se pruža najbolji pogled na našu kotlinu. Upoređivali smo te slike sa slikama dugih gradova. U to vreme, slike drugih gradova poznavali smo jedino iz knjiga i filmova, ili sa omota ploča i diskova. Beskrajno nas je radovala Kunderina misao da se gradovi preslikavaju jedni u drugima. Znali smo da vidimo Mančester ili Berlin, da zamislimo Zagreb ili Pariz, baš na mestima koje smo voleli iz ko zna kojih nevažnih razloga. Danas nisam siguran otkud u ono vreme kod nas ta potreba da tragamo za obrisima nepoznatih gradova, ali verujem da je ona odvažila mnoge, na velike i sudbonosne puteve.

Desi se tako, da najpre neki jako važni ljudi odu, zatim se dogodi da neki drugi ljudi postanu jako važni. Nova iskustva stvaraju novu stvarnost, ulice poprimaju drugačiju funkciju, zgrade i dvorišta gube pređašnje značenje. Mnogo godina proveo sam u traganju za neuhvatljivim duhom svog mesta. Želeo sam da uvidim bilo kakvu konstantu u životu Niša, koju bih mogao smatrati dominantnom i određujućom za život grada. Uvek sam sumnjao da ljudi čine duh jednog mesta, jer ljudi su u neprestanom kretanju, novi zamenjuju prethodne, navike se iskorenjuju ili nestaju pod naletom mode i novih trendova, običaji se institucijalizuju u okvirima malih i zatvorenih grupa a sećanja na one koji su nekada bili deo grada gotovo da i ne postoje izvan privatnih života. Čini mi se da je Niš jedini grad da poznajem, koji ostaje trajno zaboravljen od onih koji ga napuste i koji opet, trajno zaboravlja one koji su svoje kosti ostavili u njegovom blatu.

Uvek je bilo nečeg, činilo nam se, romantičnog u našem poimanju grada. Lokalni heroji su bili pravi antiheroji, gotovo filmski junaci. Raznorazni banditi, likovi o čijim su se životima ispredale neverovatne priče o genijalnim krađama, nedodirljivosti, velikoj hrabrosti, „džekovskom“ poimanju života. Šta smo videli u njima, mi, koji smo sve vreme išli za tim da ostvarimo želje naših roditelja za dobrim ocenama i fakultetskom diplomom i čiji su najveći prestupi bile povremene batine koje smo uglavnom dobijali, ređe davali drugima? Ti slavni likovi uličnog života, donosili su prve kompakt diskove i imali kolekcije ploča. Neki drugi, naizgled bolji ljudi, pošto bi otišli ne bi vraćali ništa gradu. Još onda sam verovao da su pobegli odavde glavom bez obzira.

Danas neki od njih vole da kažu da su spasili svoju decu. Muzika kao i knjige, bez obzira na banditsko vreme u kome smo momkovali, bili su važniji od drugih stvari. Iz biblioteka, porodičnih ili javnih, sa knjigama pod miškom ili u džepu đubretarca, odlazili smo u kafane. Imali smo dovoljno para za pivo i škembiće i nikad dovoljno vremena za sve što bi se želelo reći. Neprimetno bi nam prolazili dani i noći, sve dok neko ne bi napustio grad. A ljudi su odlazili, sve češće i vraćali se sve ređe. Na kraju, ostajali smo razoružani. Žene koje smo voleli, stihovi koje smo voleli, kuće koje smo voleli, ulice koje smo voleli, sve je nestalo. Nestale su naše spoznaje o gradu, naše misli o njemu, naše prečice kojima smo žurili jedni ka drugima, naše zaobilaznice kojima smo odlagali povratke kućama.

Izgledalo nam je onda, a i danas mi se tako čini, da naša ideja Niša nije bila realna u dovoljnoj meri. Da su naša stremljenja bila daleka i nejasna, a naša zbilja maglovita i izolovana. Na kraju, šta smo imali osim pića i knjiga i potajnog divljenja otpadnicima i buntovnicima bez razloga. Na kraju, šta smo mogli nego da prepustimo grad stihiji preduzimačke gradnje, bahatosti rušenja, potkupljivosti akademaca.

Uhvatim sebe kako teškim rečima sudim današnjoj momčadiji niškoj. Kasnije, kada poćutim sam sa sobom, setim se nas. Iskreno, malo toga se promenilo od pre, možda muzika ili boja farmerica, ali ta duša niška, jednako je nesrećna i okrutna. Gde je onda taj duh grada, koji bi trebalo da odjekuje sa njegovih trgova, onaj koji daje nijansu bilo kojoj boji i čini je posebnijom od takve iste boje nekog drugog mesta?

Čitajući o Nišu, u ono vreme, i tragajući za tim šta su drugi mislili i govorili o nama, naišao sam na surovu rečenicu Vlade Bulatovića Viba.
– Niš je, majku vam nišku, najveća prolazna krčma u Evropi. Svi ste vi kafedžije, drumski razbojnici i jataci, majku vam nišku.

Ništa drugo, što sam ikada pročitao o svom gradu, nije nedvosmislenije i preciznje opisalo ono niško za kojim tragam od rane mladosti.

Vladimir Đorđević – Blog

Pročitajte i...