Nišville Jazz Festival 2012

Sav taj Nišville (drugi deo)

sav-taj-nisvilleTreće veče Nišvilla pred uobičajno malom publikom(nekih pedesetak ljudi od kojih su pola volonteri festivala) otvorio je beogradski sastav Naked. Bend iza sebe ima dva albuma na kojima koketira sa jazzom, etnom ali i rokenrolom. Ritam sekcija Golih mlađim pokoljenjima poznata je iz benda Rare koji i dalje važe za jedan od najkvalitetnijih ansambla serbske tvrđe scene. Iako malobrojna, publika je uživala u tvrdim gruvovima na kojima su se igrali harmonika, violina i gitara. Od ovog fusion sastava svakako možemo očekivati svašta u budućnosti a da li će ova naša zemlja večito zarobljena između izbora to znati da prepozna ostaje nam da vidimo.

Sledeći su bili gosti iz Austrije. Adrian Gaspar i njegov trio su vratili veče na jazz put svirajući kako standarde (Herbie Hancock- Actual proof), tako i neke autorske kompozicije („This Orient Ate Minds“). Potpuno je jasno zašto ovaj momak važi za najveću nadu austrijske jazz scene. Ostalo mi je samo nedokučivo odakle sasvim solidno govori srpski, i tu ne mislim na ono klasično „hvala“ i „dobro veče“. Pred kraj nastupa triju su se pridružili brazilski trubač Gabrijel Rosati i rumunski saksofonista Lusijan Nagi.

Iznenađenje večeri bio je ne bend, već samo jedan čovek. U pitanju je izraelski multiinstrumentalista Amir Gwirtzman koji zna da svira 20 instrumenata. Iako su svi duvačke prirode i mahom slični ali opet…malo li je. Ovo je definitivno bilo veče poliglota pa je tako i Amir između pesama odlično komunicirao sa publikom na srpskom usput menjajući instrumente koji su mu visili oko vrata. Kao ispomoć je koristio procesor sa koga je pustao samo ritam a potom, jednim po jednim instrumentom, sam sebi nasnimavao pratnju. Izvlačio je iz šteka svakava neka čuda koja niko nije očekivao. Recimo vuvuzele, neki izuvijani rog koji je ličio na prepariranu zmiju, ali je pobedio kada je odnekud izvadio gajde. Svira čovek ko Škot, samo mu kilt fali. Moram priznati da se na momente po zvuku poznavalo da gubi dah od tolikog naprezanja no to ni izbliza nije moglo da pokvari celokupni ugođaj.

Opus 5 su imali, iako vremenski dobar, taktički nezgodan termin jer su morali da nastupaju nakon ovog zanimljivog čudaka iz Tel Aviva. Kao što se i dalo pretpostaviti ovi članovi Mingusovih dinastija otprašili su vrhunsku svirku u kojoj su pravi ljubitelji jazza sigurno uživali. Svirali su naizmenične kompozicije svakog od njih pa su tako svi imali prostora da se iskažu na svojim instrumentima.

nisville-3

Mislio sam da će Lolo Meier quintet iz Holandije malo rasplamsati atmosferu. Iako su svirali dela Django Reinhardta to su činili nekako mlako. Sam Lolo Meier je izgledao skroz nezainteresovano dok je prstima prebirao po gitari. Tako da od mojih očekivanja da će sve to ličiti na nastup Rozenberg trija od pre par godina nije ispalo ništa.

Opet se zvukom selimo na Balkan pošto je došao red na makedonskog gitaristu Tonija Kitanovskog i bend Cherkezi. Sada već uobičajno brojna publika koja je stajala ispred bina mogla je da sa ovim bendom, kao i sa poslednjim Irie Vibesom sa Jamajke, opušteno privede treće veče kraju.

U završno veče festivala polagane su velike nade. Kako se ispostavilo bilo je to s razlogom. Opet se ponovio scenario prethodnih dana što se tiče mladih domaćih sastava i nezahvalnih termina, ovog puta sa bendom Lepi Jova. Koliko je ove momke sa smešnim imenom trebalo čuti dovoljno govori to da su svirali i obradu Prodigy-ja.

Potom su na red došli gosti iz Bugarske, Sentimental Swingers i Mihail Yossifov sextet. Retro swing zvuk ovog benda upotpunila je i adekvatna kostimografija triju dama odevenih u tufnaste haljine sa maramama i onim velikim cvikerima na glavi. Pesme ko stvorene za neku od reklamu Mad Mena vukle su one koji su stajali na igru, a one koji su sedeli makar na cupkanje nogom. Zaista prijatna atmosfera se produbljivala kako su se akcesoari sa dama lagano smanjivali. Ova trobojka (plavuša, smeđa i crnka) svojim performansom i simpatičnom koreografijom vratila nas je u neka druga vremena kada su svetom vladale crno bele dive. Neočekivani skok u devedesete dogodio se sa obradom Rage Against The Machine-a, sa malo promenjenim naslovom „Swinging in the name“. Nisam mogo da skinem kez dobrih 5 minuta sa lica. Još sa sve onim „Fuck you I wont do what you tell me“. Milina…

nisville-4

Po već nekako ustaljenoj filozofiji, posle ovako neke netipične jazz svirke dolazila je nešto tipičnija jazz svirka. Anders Bergcrantz Quartet iz Švecke su pokazali da tamo standard nije samo u prihodima i BDP-u, GDP-u i ostalim mutnim pokazateljima već i u muzici. Prijalo je čuti kako Andersova truba „gently weeps“ u njegovim rukama. Bio je ovo muzički nešto otvoreniji nastup nego što bi se pretpostavilo. Nije bilo hermetičkog zatvaranja u znalačko sviranje već muzika u kojoj je većina mogla zaista da uživa.

Prvi od dva britanska benda te večeri bio je mistični Get The Blessing koji je mlađu publiku sigurno kupio time što je pola benda sviralo sa Portisheadom. Iako sam znao da uživo ne nastupaju sa kesama na glavi (kako se inače predstavljaju na slikama) ipak sam se potajno nadao da će ipak izaći sa nečim preko face. Na žalost ostade to pusto nadanje. Ipak Englezima nije bilo potrebno ništa sem instrumenata da naprave fenomenalu i razigranu atmosferu iako njihova muzika u suštini i nije predviđena baš za neke žurke. Svirali su uglavnom stvari sa poslednja dva albuma. One najdinamičnije su razumljivo ostavljene za sam kraj. Bend je lagano mogao da izvuče bis ali su pojačala iste sekunde sklonjena da bi se prenela na drugu binu za najveće ime večeri.

E tu smo! Brand New Heavies! U prethodnom tekstu sam pomenuo da su oni i ranije nastupali u Nišu. Bilo je to pre 3 godine čini mi se. Tada im je uručena nagrada „Šaban Bajramovič“ sa kojom se onaj kreten od gitasriste baš neumesno sprdao što dovoljno govori o tome koliko im je bitno što su tu gde su i što su dobili to što su dobili. A i čuo sam da su se jako proseravali sa prohtevima. Imajući sve to u vidu rešio sam da ih izbojkotujem iako nikog nije briga za to. Skoknuo sam do one besplatne bine vani gde je niški Proces pravio već standarni haos i proslavio čak 20 godina sviranja. Ne ja nego Proces.

Tačku na ovogodišnji Nišville stavila je verovatno najveća uzdanica niške muzike, sastav Eyot. Ovaj perspektivni sastav već je počeo da niže uspešne nastupe po svim krajevima sveta. Šta je njihova tajna? Verovatno to što stilski više pripadaju modernijim rok zvukovima(poput Radiohead na primer) ali to ipak znaju da provuku kroz neki fusion jazz filter. Tako su došli u poziciju da na snimanju njihovog DVD-ja u Lutkarskom pozorištu većinu publike čini omladina rok/metal/trip hop orijentacije a ne stariji jazz vukovi koji zapravo znaju šta slušaju u jazzu. Hipnotički ambijent njihovog nastupa graniči se sa snom i sigurno će tek osvajati Evropu, makar deo po deo.

Toliko o ovogodišnjem Nišvillu ljudi. Ko do sada nije imao prilike da ode nek se oštri za sledeću godinu. Malo po malo pa neće više dežurno pitanje novinara ljudima da bude „Guča ili Exit?“ Iamo i mi konja za trku. Lipicaner…

Sav taj Nišville (prvi deo)

Aleksandar Nikolić Coa

Pročitajte i...