Niški filmski susreti

Montevideo, Bog te video

montevideoRežija: Dragan Bjelogrlić
Uloge: Miloš Biković, Petar Strugar, Nina Janković, Danina Jeftić, Vojin Ćetković, Nikola Đuričko, Branimir Brstina, Milutin Mima Karadžić

Za početak koju reč o jeresi. Na kraju ponižavajuće (nakon 2009. koja je naslovima Život i smrt porno bande, Beogradski fantom, Hitna pomoć, Edit i ja slutila daleko bolje dane) srpske filmske 2010. godine i nakon parade ekcesa poput praznika autošovinizma (Besa Srđana Karanovića), neverovatne neukosti (Plavi voz Janka Baljka) i/ili ekstravagance porodične igrarije za državne pare (Balaševićev Kao rani mraz), činilo se da su čuda nemoguća, a mogućnost huljenja potpuno odumrla.

U trenutku kada samodovoljnost i prezir prema potencijalnoj publici postaju upadljiva estetska kategorija i kada podilaženje ovdašnjim i evropskim filmskim fondovima na estetskom, ali i ideološkom i idejnom planu odredi filmove koji su tek u zametku, pojavio se film čijim autorima je, reklo bi se, veoma stalo da on bude gledan i da lako i otvoreno komunicira sa publikom.

Tu počinje priča o ostvarenju Montevideo, Bog te video iza koga u svojstvu scenariste stoji Srđan Dragojević, a koji kao reditelj-debitant potpisuje Dragan Bjelogrlić. Ovo je ostvarenje koje je pratila očigledna pozitivna predrasuda javnosti, što u samom startu pobija uverenje mnogih ovdašnjih filmadžija da bioskopske publike ionako više nema. Publike, dakle, ima, ali je čekala pravi povod da prekine svoj više i ne tako tihi bojkot radova ovdašnjih reditelja. I što je najvažnije od svega, Dragojević i Bjelogrlić do cilja pravljenja srpskog blockbustera dolaze bez mnogo podilaženja uvreženom opštem ukusu i previše kompromisa. Baš kao u bajci.

A bajka i jeste ključna reč za iole precizno poimanje fenomena, što je Montevideo, Bog te video za samo par sedmica i postao. Ali baš kao i u svakoj bajci, ne ide sve kao po loju, te u procenu dometa ovog dela možda ipak treba krenuti ukazivanjem na njegove nedostatke. Njih ima, teško da će ih iko osporiti, ali oni na sreću ne odnose prevagu u odnosu na očigledne kvalitete kojima ovaj film može da se podiči.

Na dušu autorima ovog ostvarenja tako se može staviti nekoliko stavki. Stiče se utisak da se moglo i bez agresivnog i izlišnog voiceover-a u kojima nam starmalo dete u oblandi instant i kvazi-poetskih mudrosti pojašnjava ionalo lako spoznatljivo stanje stvari. Potom, tekst (tačnije, dijalog) na česte mahove ne deluje prikladno i nosi jak pečat ovovremenske leksike. Na to se nadovezuje i ne baš funkcionalna gluma nekih od prisutnih prvaka srpskog glumišta (tu se ponovo izdvaja Sergej Trifunović). A uz sve to, listi zamerki se mogu priključiti i odveć upadljivi tragovi suštinskog televizijskog porekla materijala od koga se krenulo u montažu filma, kao i na momente isuviše ogoljeno hrljenje ka cilju lakih dramaturških poenti.

Fenomen ovog filma nije samo puka posledica revizionizma na koji su Srbi vazda bili i ostali slabi, na koje ih je Zdravko Šotra baždario svojim radom u protekloj deceniji i za koji bi autori Montevidea… lako mogli da budu optuženi. Montevideo…, tu spora nema, jeste izmaštavanje bolje srpske prošlosti, ali takvi zahvati su sasvim prihvatljivi ako se za cilj ima bajkovito postavljena priča pri čijem se prevođenju na filmski jezik pokaže dovoljno pismenosti i umeća, a što je kreativcima koji stoje iza ovog ostvarenja, pošlo za rukom.

Posegnuvši za pričom nadahnutom prevashodno pozitivnim emocijama, autori su izašli u susret publici izmrvarenom samodovoljnim, gotovo bez izuzetka nemuštim i neiskrenim filmskim pričama na kojima srpski autori insistiraju poslednjih godina. Istovremeno su zakoračili na klisko tle na kome će (a već jesu) biti prozivani za lažni patriotizam i razjarivanje opijenostima nacionalnim.

Kako u filmu nema ni najmanje osnove za posezanje za optužbama za šovinizam, a publika (pa i kritika) mahom povoljno i sa glasnim odobravanjem deluju na ponuđeno, taj autorski pristup se pokazao kao sasvim opravdan. Tim pre što je praćen uglavnom tačnom i vizuelno ugodnom rekonstrukcijom ere tog varljivog srpskog belle epoque-a i što javnosti predstavlja nekoliko svežih i nadahnutih glumačkih lica, predvođenih Milošem Bikovićem, koji je pokazao dosta veštine u izlaženju na kraj sa likom junaka kakvih više ovde nema.

Predstoji nam drugi deo diptiha, ali i na osnovu dostupnog uzorka može se utvrditi da je pred nama napokon delo u kom su se uz dosta saglasja ujedinile autorske ambicije i očekivanja publike koja je, vidno izmrcvarena neprekidnim nizom kalkulantskih i samodovoljnih priča o užasima srpskog tranzicionog jada i čemera, pružila još jednu šansu srpskom filmu na umoru. Tu šansu će možda umeti da iskoriste i neki odvažniji autori koji se neće opredeliti za igru na sigurno kao što je to učinio dvojac Bjelogrlić-Dragojević. A svi znamo da ni ta igra na sigurna nije nužno lišena šarma i nadahnuća. Montevideo, Bog te video tako stoji kao zdrav dokaz te teze.

Zoran Janković
Preuzeto iz Pressinga uz dozvolu uredništva

Pročitajte i...