Insajder

Insajder | Boris Kovač & TNRG

Aleksandar Nikolić Coa

Tangom do kraja istorije

Boris Kovač se svojim jedinstvenim vidom muzike vrlo rano nametnuo evropskoj publici i izdavačima. Sa druge strane popularnost u domovini mu je polako u usponu tek od kada je B92 objavio par njegovih albuma.

Njegov miks jazza, tanga, valcera i tradicionalne balkanske muzike obogaćen je brojnim apokaliptičnim motivima. Koncert-kabare pod nazivom „The last Balkan tango“ najbolje svedoči o tome. To je soundtrack uz koji čekate Smrt da vam pokuca na vrata a vi, ni malo prestravljeni, joj kažete da obriše noge, da ostavi kosu u korpu za kišobrane i da udje na kafu i cigaretu dok se ne završi pesma pa ćete onda da palite.

Ovog puta Boris je oformio novi sastav pod nazivom The New Ritual Group i zaputio se ne samo na jedno putovanje Balkanom već i na putovanje kroz njegovu istoriju.

Ispred ulaza sale umetničke akademije tiskao se fin broj ljudi. Činjenica da je koncert „na veresiju“ definitivno ide u prilog tome. Ovo je bio jedan od onih vikenda koji dodju posle dogadjajne suše pa se sto stvari strpa u dva dana. Ipak se za ovaj koncert odlučilo taman onoliko ljudi koliko je potrebno da se napuni sala. Na ulazu su posetioci mogli da uzmu i program nastupa. Sve je odavalo odredjenu dozu ozbiljnosti. Čak je u početku delovalo da su i umetnici preozbiljni i da se neće upuštati u bilo kakvu komunikaciju sa publikom medjutim taj utisak se vrlo brzo promenio. Prvi deo nastupa je počeo sa „Intro into the land“, laganom I lepom melodijom koja je bila potpomognuta pejzažima iz Srbije koji su se smenjivali na videobimu iza orkestra. Ovakva muzika je možda baš to, muzika za filmove, zato je i bilo šteta što se videobim palio sam još par puta do kraja nastupa. Do kraja prvog dela na repertoaru su se našli delovi konceptualnog albuma „Anamnesis“ koji i nisu bili baš pozadinska muzika za opuštanje. Dovoljan dokaz je što su neki delovi rasplakali klince koji su zalutali tu sa roditeljima.

boris-kovac

Možda su te kompozicije počinjale pitomo ali su vrlo brzo padale u ponor sporim i teškim ritmovima koji zvuče ko nadrkano krdo slonova iznad kojih su se mešali visoki tonovi koji češaju dupe o granicu vrtoglavosti i kakofonije. Dodatno jeziv je bio prodoran glas Svetlane Spasić koji nije izgovarao nikakve reči već samo „OOOOOOOOOOOOO“ na hiljadu i jedan način. Kovač je do sada u pesmama vokale imao samo par puta (i to svoj) tako da je ovaj glas, sveden na još jedan prateći instrument, glavna novina New Ritual Groupa. Onda je, ko u kulturnim koncertima koje gledamo na TV-u, usledila pauza. Ono što je vrlo primetno je da je drugi deo bio dosta manje haotičan od prvog. Oslanjao se mahom na ritmove dobro poznatih igara tako da smo uživali u „The last waltz in Budapest“ i „Danza Transilvanica“ koje poprilično verno oslikavaju svoje naslove. Posebno mesto večeri zauzima „Rosa robinjica“. Naime to je narodna tužbalica istočne Srbije koju su The New Ritual Group bar na trenutak otrgli od zaborava. Svetlana je tu po prvi put pevala tekst koji mogu da razumeju samo ljudi iz istočnog slepog creva zemlje, ovima gore trebali bi titlovi. Atmosfera je bivala sve opuštenija. Ljudi su krenuli da lupkaju nogama u ritmu „Flying , flaying dance“-a da bi zatim svi potrpali u „Orient Express“ i krenuli na psihodelično putovanje balkanskom prugom. Zadnja stanica je bila u svetu posle istorije gde „The last Balkan tango“ izgleda prelepo dok se igra na ruševinama.

Neki su bili oduševljeni. Neki su vrlo brzo shvatili da su zalutali. I jedni i drugi će se verovatno složiti da se nešto ovako originalno ne vidja svaki dan u Nišu.

Insajder, kao i uvek, Aleksandar Nikolić Coa

Pročitajte i...