Niški filmski susreti

Neprijatelj

neprijateljZoran Janković
Režija: Dejan Zečević
Uloge: Aleksandar Srećković, Vuk Kostić, Slavko Štimac, Ljubomir Bandović, Tihomir Stanić, Marija Pikić, Dragan Marinković

Dejan Zečević, najproduktivniji i žanrovskom poimanju filma možda i najbliži srpski reditelj, našao se svojim ovogodišnjim radom u čudnoj poziciji. Naime, „Neprijatelj“ nije bio dovoljno snažan mamac za bioskopsku publiku (film se nije približio ni cifri od 10.000 gledalaca), dok je ono malo kritičara koji još uvek u sebi nalaze snage da prate srpski film, dosta mlako i bez imalo ushićenja reagovala na ovo delo. Bez obzira na navedeno, negde već posle isteka prve rolne postaje evidentna činjenica da je pred nama najzreliji Zečevićev rediteljski rad dosad.

Što se same gledanosti tiče, razloge za slabiji odziv bioskopske publike (nakon uspešnog premijernog prikazivanja u finišu FEST-a) treba potražiti u dosta nenadahnutoj i, čini se, pogrešno usmerenoj marketinškoj kampanji distributera, te očiglednom zamoru ovdašnjeg gledateljstva kada su u pitanju ratne/poratne priče. Kada je kritika u pitanju, „Neprijatelj“ se našao na ne tako retko osvajanoj teritoriji za srpski film – između retkih istinski odličnih ostvarenja (kakav je, recimo, „Život i smrt porno bande“ Mladena Đorđevića), sa jedne, i daleko češćih kataklizmički loših filmova sa druge strane (npr. „Plavi voz“ Janka Baljka, „Kao rani mraz“ Đorđa Balaševića, „Ma, nije on takav“ Miroslava Petkovića…). Po gore navedenom usudu „Neprijatelj“ se donekle rimuje sa sada potpunom skrajnutom „Hitnom pomoći“ Gorana Radovanovića.

Dejan Zečević jeste verzirani rutiner koji dobro poznaje suštinu filmskog zanata i izvodljivost pravljenja iole zahtevnijeg filmskog dela u ovdašnjem neospokojavajućem i ograničavajućem kontekstu, što ne znači da je čudotvorac koji može tek tako da pobedi i zauzda derivativnu suštinu scenarističkog predloška. Naime, scenarista (takođe, mnogoprisutni) Đorđe Milosavljević je još jednom dokazao tačnost reputacije strastvenog kompilatora već viđenog koja ga prati još od prvih radova. U konkretnom slučaju, problem nastaje u koliziji namera reditelja i scenariste. Zečević se, to je posve očito, opredelio da se dosta glasno i jasno obrati strastvenim filmofilima (kakav je i sam), dok je scenarista Milosavljević, pak, posegnuo za isuviše lako prepoznatljivim i čak opštepoznatim nadahnućima pri osmišljavanju i izradi scenarija, a pominjani filmofili ipak očekuju nešto više osobenosti i odvažnosti.

Otud i snažan i brzopotezni utisak derivativnosti koji u zasenak na mahove baci i upadljive kvalitete filma u celini. „Neprijatelj“ tako stoji kao melanž „Katanca za bol“ Katryn Bigelow, Dragojevićevih „Lepih sela…“, Karpenterovog „Stvora“ (čiju matricu previše upadljivo i dosta doslovno prati), Parkerovog „Anđeoskog srca“, „Session 9“ Breda Andersona, a u ravni apsurdnog tona priče mogu se prepoznati uticaji i tragovi književnog remek dela „Tatarska pustinja“ Dina Bucatija.

Ovo izobilje uticaja uzrok je i donekle neekonomičnosti priče (film je predug, a tu je praktično i čitav jedan segment priče koji se lako dao štrihovati) i dramaturških potklizavanja. Grupa vojnika biva zatočena u napuštenoj kući jer su okruženi neistraženim i neobeleženim minskim poljem, ali scenarista nedovoljno često podseća na tu opasnost i dimenziju priče. Problem predstavlja i spremnost junaka da pojavu šejtana/satane/đavola uzmu praktično zdravo za gotovo, što je neubedljiva reakcija čak i u filmsko-apsurdnom kontekstu.

S druge strane, ovo je svakako najzreliji i sa najviše ambicioznosti, usredsređenosti i veštine sproveden film u filmografiji Dejana Zečevića, autora kome su mnogo i često s punim pravom zamerali na ishitrenim rediteljskim zahvatima. Uprkos pobrojanim manjkavostima, „Neprijatelj“ ostavlja utisak dostojanstvenog ostvarenja koje funkcioniše kao koherentna, smislena i dovoljno intrigantna celina, a valja pohvaliti i kreacije gotovo svih iz glumačkog ansambla. U prvom redu, pohvale zaslužuju sveža lica Aleksandra Srećkovića i Marije Pikić, a iznenađujuće smirenu i primerenu glumu prikazuju i Vuk Kostić i Dragan Marinković (koji, doduše, skliznu u svoj manir prenaglašene, bučne i iritantne afektacije u scenama monoloških razračunavanja sa ostalim akterima). „Neprijatelj“ tako luta u nekakvom međuprostoru zanimljivog i nedorečenog dela, filma koji u sebi očitava potencijale za ipak kvalitetnije delo nego što jeste, a Zečević se konačno potvrđuje kao autor uz čije se ime bez mnogo relativizacija može pridodati i atribut „ozbiljan“. Ipak, „minsko“ polje koje ga trenutno okružuje zahtevaće više umešnosti i suptilnosti pri odabiru narednog projekta i barem primetno više fokusa i daha pri radu sa scenaristima i predočenim scenarijima.
Preuzeto iz Pressinga uz dozvolu uredništva

Pročitajte i...