Intervju

Goran Šepa – Gale KERBER

NEUNIŠTIVA ENERGIJA ROKENROLA

Rok sastav Kerber jedan je od malobrojnih niških bendova koji je svoju najvecu popularnost doživeo sredinom osamdesetih. Njihova muzika svedok je neuništivosti rokenrola koji nije samo muzika vec nacin života i bunt protiv sopstvene ravnodušnosti. O interpretaciji i položaju rok muzike u Nišu govori Goran Šepa – Gale, frontmen Kerbera.

 Šta za Vas predstavlja muzika koju stvarate i svirate?
U suštini ona izražava naša dogadanja i naše odnose. Svaki umetnik ima neki svoj nacin. Mi imamo taj muzicki nacin gde kroz tekstove pevamo o trenutku ili cak o prošlosti. Na taj nacin, kroz muziku, izražavamo sve ono što proživljavamo.

kerber1

 Na koji period u svojoj karijeri ste najponosniji?

Bilo je epizoda u periodu promocije „Seoba“ kada smo kompletno punili hale i bili na velikoj turneji. Ponosan sam i na kasnije unplugged koncerte koje smo radili u Nišu i Novom Sadu. Sam nacin kako je sve to snimljeno, kako je izašlo, sam taj koncert nam je ponos. To je ono što ostaje istoriji i nama zabeleženo.

 Koliko su žive svirke znacajne za opstanak rok muzike?
Mi smo se oslanjali samo na žive svirke, na te gitarijade koje postoje. Da je u medijima mnogo više prostora, onda bi svi koji ne znaju o cemu se nekada radilo znali šta je to rokenrol. Mi nismo koristili mnogo spotove ili neke druge izraze sem tog živog sviranja. Znaci, bez žive svirke rokenrol ne može da opstane. On je baš ona energija koja se prenosi direktno na koleno; moraš da budeš to, da osetiš tu energiju, ne može to onaj da ti prica.

 Na šta se danas svodi rokenrol?
Na par bendova, na par koncerata… Malo je prostora na televiziji, na radiju… Na radiju se, u stvari, i pušta ali to izgleda dosta nostalgicno. Da mlada generacija ima više prilike da cuje, onda bi i znala o cemu se radi. Oni tek sada pronalaze Led Zeppelin, Deep Purple… neke bendove koje smo mi slušali sa oduševljenjem. Nemaju prilike da cuju pa zbog toga i ne znaju o cemu se radi.

 Koliko je rok muzika marginalizovana u društvu u kome mi živimo?
Ja sam, ipak, borac rokenrola i covek koji dugo misli da nijedna druga muzika nije zastupljenija od rokenrola, što se tice živih svirki. Mi imamo sad jedan napad, jednu invaziju narodne muzike, „novih zvezda“… Ranije to nije moglo tako preko noci. Moralo je mnogo više dokazivanja, mnogo više pobeda, mnogo više kilometraže da se napravi pa tek onda da se dode na televiziju. Znaci, zvezde nisu mogle da se prave preko noci, moralo je biti mnogo kvaliteta. Danas smo malo užurbano društvo koje, izgleda, za ništa nema vremena nego samo pravi plagijat i televizija je trenutno zaokupljena jednim novim trendom. Medutim, uživo, na terenu, to baš i nije tako. Ti novi trendovi ne ulaze u hale, ne skupljaju mnogo više publike nego što sakuplja rokenrol. Rokenrola možda nema cesto ali kada ga ima ipak je to još uvek masovno.

 Kako danas izgleda niška rok scena?
Gotovo da je nema. Ja sam, u stvari, jedan od ljudi koji smatraju da treba da imamo tu alternativnu scenu, da imamo scenu za mlade koji dolaze. Vidim da niko nije zainteresovan za to kako napraviti tu scenu. Nekad je bilo entuzijasta koji su uz neke male pomoci i grada i svega mogli da daju priliku nekim novim klincima da se iskažu. Kod nas neki novi klinci odmah idu u neki kafic ili klub i odmah tamo zaraduju pare. To je po meni pogrešan stav. Bolje je da oni imaju scenu, da se usviravaju, da se druže, da sa strane neko primeti kvalitet pojedinaca ili citavog benda i onda odatle da izrastu u zrelije muzicare koji ce kasnije, recimo, voditi taj posao. Nema tih scena, nema uslova, oni nemaju ni gde da sviraju. To je, po meni, stvarno strašno za ovoliki grad. Znam da ima dosta klinaca koji vežbaju u garažama i ostaju tu do kraja života, dok ih neka gitarijada ne pozove ili ucine neko cudo da bi se pojavili.

 Cinjenica je da mnogi bendovi koji vežbaju po tim garažama nemaju šanse da dodu do Beograda gde se scena formira. Kako doci do Beograda i do scene?
Beograd dolazi kasnije. Treba prvo dosta da sviraju ovde. Ne dolazi se nešto teško do Beograda. Mi pravimo te barijere, mi ovde pravimo to cudo kao nemoguce. Sve je moguce. Cak, po meni, je jedna prednost da nisi iz Beograda. Zato što onda moraš biti stvarno vredan, stvarno jak i dobar da bi se gore probio. Što da budeš prosecan, srednji bend i po svaku cenu da nešto uradiš? To ne ostavlja tragove. Da bi ucestvovao u toj rok kulturi, da bi ostavio svoj trag, zapisao svoje delo, moraš biti konkretan i ja u kvalitet verujem. Kvalitet mora da izade iz tih malih sredina, malih bendova. Beograd je magija. U Beogradu bendovi nemaju vremena da sviraju, prakticno ne nauce svirku, nemaju onu ideju koja može da dode iz unutrašnjosti.

 Zašto rokenrol propada kao industrija?
Po meni ne propada. Ja opet to tvrdim. Pobornici rokenrola su i Stonsi koje nikako da dovedemo da sviraju. Mi imamo tu pricu kao rokenrol je propao. U odnosu na šta je propao? U odnosu na narodnu muziku, džez? Prodaje se pop kultura ali to je srceparajuce, domacice pevaju. Niška hala imala je koncerte Colica, Balaševica, Bajage itd. To je sasvim druga magija. A imaceš sad Stonse gde ce doci verovatno ceo Balkan, onda ovi bendovi koji dolaze sa strane… Znaci, pitanje je trendova, kretanja… A rokenrol industrija da li postoji? Postoji na zapadu. Dobro se živi od toga. Onda se pominju milionske cifre u evrima za te najkvalitetnije bendove. Ne znam ko bi sutra u rokenrolu mogao tako nešto da uradi. To su vec atrakcije, ta industrija postoji a kod nas ne postoji ništa. Kod nas ne postoji ni metalna industrija, ni duvanska, ništa ne postoji, tako da je onda sasvim normalno da ni rokenrol ne može. Krivo mi je zbog toga, stvarno. On pripada srecnom društvu, društvu gde se dobro živi da ti možeš da kritikuješ to društvo. Ipak, ne može da pripada sirotinji, nije to plac. To traži nastup i cistotu srca, duše, muzike, iskren izraz. Ta rec: propada… Propada sve! A onda zajedno s tim i rokenrol. Da bi se rokenrol ispratio, da bi se jedan veliki bend ispratio onda je stvarno potreban veliki rad. Opet tvrdim: energija rokenrola je neuništiva a kao posao, kao industrija da bi se ispratila, to je vec mnogo teško.

 Koliko danas muzicari jedni drugima pružaju podršku?
Kako ko. Niko nema nešto posebno vremena. Normalno da kad god neko organizuje neku svirku, ko je na toj liniji, on pomogne ali je nemoguce ocekivati cuda. Ja iz radoznalosti negde dodem jer ja ne pripadam više publici. Kako sam sa scene i kako znam šta je, idem na ono što mene interesuje. Ne idem baš na svaki koncert, nisam toliko radoznao. Možda sam i ranije i bio. Ne dogada se ništa novo što ja ne znam. Ne idem na koncerte ali ne iz razloga što ne volim te ljude. Ja mogu sa njima da sednem malo da popricam.

 Šta ocekivati od mladih bendova u Nišu?
Ja samo mogu da im pomognem kako god budu oni meni rekli da im pomognem. Ja nekih ideja imam ali sam ne mogu da uradim ništa, to je stvar grada. Treba da molimo boga da neko u gradu dode ko malo sluša, ko ce da oslušne celu tu situaciju, ko može da ima malo mere u svemu tome i da oseti da je potrebna kultura. Bilo kakvi muzicki izrazi su dobrodošli. Ovo je toliko veliki grad da je žalosno da se pretvori u jednu veliku provinciju.

Razgovarala: Ivana I. Božić