Niški filmski susreti

Beli lavovi

beli-lavovi-film-boljaĐorđe Bajić
Režija: Lazar Ristovski
Uloge: Lazar Ristovski, Gordan Kičić, Hristina Popović, Vuk Kostić, Monika Kiš, Mira Banjac, Nikola Simić

Ohrabren glumačkim uspesima koje je ostvario pod vođstvom Gorana Markovića, Gorana Paskaljevića i Emira Kusturice, Lazar Ristovki je 1999. godine debitovao kao reditelj „skrojivši“ krajnje problematično „Belo odelo“. Deceniju i kusur kasnije, u bisokope stiže njegova druga režija – još jedna potvrda da bi Ristovskom bilo bolje da se drži glume. Naime, odavno se nije dogodilo da jedno domaće ostvarenje naiđe na tako zdušne i nepodeljene pokude. Zaćutali su čak i dežurni apologeti. To ne treba da čudi. U oštroj konkurenciji, „Beli lavovi“ uspevaju da se probiju u sam vrh liste najlošijih i najnepotrebnijih srpskih filmova XXI veka.

Iako je prvobitno najavljeno da će film biti snimljen po scenariju iskusnog Gordana Mihića, brojne izmene su na kraju dovele do toga da Ristovski bude potpisan kao glavni scenarista, dok je Mihić naveden kao autor priče po kojoj je nastao film. Mnogo toga je ugurao u sat i po „Belih lavova“, ali ništa što bi se moglo nazvati preterano smislenim i vrednim pažnje.

Koncept je jasan posle prvih 10-15 minuta. Da bi preživeli, ljudi se snalaze kako znaju i umeju. Reditelj (Gordan Kičić) snima svadbe i radi kao striper (!), operska pevačica (Hristina Popović) peva po kućama, profesorka (Monika Kiš) pokazuje svoje bujno poprsje za novac („utvrđeno je da muškarac koji dnevno gleda po 10 minuta velike i lepe ženske grudi luči hormone koji mu produžavaju život“)… Sve to dok kriminalci (glavnog glumi Vuk Kostić ofarban u plavo kako bi ilustrovao moto – „promeni boju kose – promenićeš život“) uživaju u raskoši zgrnutoj na tuđoj muci. Glumci, počevši od Ristovskog pa na dalje, preglumljuju do te mere da u čitavom filmu ne postoji jedan jedini uverljiv lik sa kojim možemo saosećati. Umesto toga, velikim ekranom defiluju karikature koje nisu čak ni simpatične.

„Beli lavovi“ pokušavaju da sede na dve stolice: da budu angažovani i da zabave. Ne uspevaju ni u jednom ni u drugom naumu. Društveni komentar ne funkcioniše, a stalno koketiranje sa pučkom komedijom srozava film još niže. Ono što preostaje jeste niz labavo povezanih segmenata koji su „obogaćeni“ napadnim i nevešto osmišljenim product placement momentima u kojima defiluju privatni fakulteti, banke i mlekare. Verovatno i sam svestan da mu je film šupalj, Ristovski je pokušao da golotinjom zamaže oči, ali ta taktika na duže staze nije uspela da pokaže dobre rezultate. Gospođica Kiš na svakih frtalj sata pokazuje svoj zaista impresivni gruni koš, ali i to posle izvesnog vremena postaje repetitivno i, verovali ili ne, zamorno. Dve tačke striptiza u kojima nastupa Gordan Kičić (drugi put potpomognut jednom veoma zgodnom crnkom) izmamiće, iz ovog ili onog razloga, poneki osmeh i uzdah, ali to je premalo da bi se film spasao od potpunog debakla. U trenutku kada se na ekranu pojave Mira Banjac i Nikola Simić u ulogama ostarelih Boni i Klajda, mast je već otišla u propast. Spoznaja da se film kad-tad mora završiti, postaje jedina slamka spasa za koju gledalac može da se uhvati.

Ristovski u „Belim lavovima“ pokušava da igra na sigurno, pa kopira autore u čijim je filmovima glumio. Za početak, Želimira Žilnika. Ristovski je igrao glavnu ulogu u Žilnikovom ostvarenju „Kako se kalio čelik“, sa kojim „Beli lavovi“ dele brojne tematske sličnosti, među koje spada i društveni komentar o kolapsu starog sistema vrednosti. U oba slučaja imamo priču o problemima radničke klase u novom poretku. Sa ovom okvirnom idejom na umu, Ristovski gradi svoj film. Ali Ristovki nije Žilnik. Ni blizu. Za razliku od Žilnika koji u svojim filmovima uspeva da na ubedljiv način ukaže na društvene probleme, u „Belim lavovima“ nema ni trunke iskrenosti. Sve je potpuno iskonstruisano, lažno do srži. Ristovski u „Belim lavovima“ želi da se predstavi kao „čovek iz naroda“ i postavi se na čelo revolucije, ali mu tonikako ne polazi za rukom.

Takođe, ne može se zaobići poređenje sa Kusturicom. I zaista – film pokušava da evocira prepoznatljivo Kusturičino „rastrojstvo čula“ koje je eskaliralo pre nekoliko godina u „Zavetu“. Ima tu derta, šenlučenja, busanja u grudi, prenaglašene erotike… Groteskno i nadrealno prožimaju film od prvog do poslednjeg kadra. Opet, dok Kusturica čak i u najslabijim ostvarenjima ponudi dostojanstven nivo izrade, pokušaji Ristovskog da napravi film se svode na megalomaniju bez pokrića.

U želji da bude alfa i omega projekta, Ristovski je na sebe preuzeo kompletan teret produkcije: on je scenarista, producent, reditelj i glavni glumac. Kao rezultat dobijamo film koji je poseduje krupne probleme u svim svojim segmentima. Umesto da nas rikom i snažnim ugrizom prenu iz katatonije, „Beli lavovi“ Lazara Ristovskog su samo još jedna krstača na groblju loših srpskih filmova.
Preuzeto iz Pressinga uz dozvolu uredništva

Pročitajte i...