Magazin

Alice Cooper – Along came a spider

ALICE COOPER  - ALONG CAME A SPIDER

Alice Coopera, koji je prošle godine počeo da troši svoju sedmu banku, pamtićemo po mnogočemu, ponajviše po tome što su, u vreme njegove najveće slave, tamo negde skraja osamdesetih, heavy metal slušale i dobre ribe, koje se nisu snebivale da upare visoke štikle i mrežaste čarape sa nitnastim rokericama, hrabro izbace svoje poprsje na izvolte i istaknu svoju pozadinu u tesnim kožnim pantalonama. A onda su došle proklete devedesete, grandž zvuk, bezlične karirane košulje i starke koje kao da su vrištale o hm… neatraktivnosti svoje vlasnice. Baš u vreme kada je slava pomenutog šok rokera počela da bledi.

Cooper je na neki način sušta suprotnost AC/DC-ju. Koliko god da su električni Australijanci tokom svoje duge karijere ostali verni svom karakterističnom stilu, toliko je Alice menjao svoj identitet, tražeći se i u hard-rocku, i psihodeliji, art rocku, konceptualnom, eksperimentalnom, pop rocku, pa čak i industrialu, varirajući kako stilski, tako i kvalitativno, zbog čega je njegova karijera više put uzdizana iz pepela i jednako dosledno vraćana na periferiju.

Svojim poslednjim, ko zna kojim po redu, konceptualnim albumom „Along Came A Spider“ rodonačelnik šok rocka sledi (ne)uspešnu fazu koja traje od prethodna dva albuma a koju oličava povratak počecima u garažnom rocku. Ovog puta glavna faca nije njegov alter-ego Steven već serijski ubica po imenu Spider koji svojim žrtvama seče jednu nogu kako bi napravio svog pauka. Problem, međutim, nastaje kada se Spider zaljubi u poslednju, osmu žrtvu…

Iako solidno ispraćen, album na žalost nije delo koje će ostati u dužem sećanju, uprkos par solidnih ostvarenja, poput žestoke „Vengeance Is Mine“ sa Slashom na gitari ili „Your Feminine Side“. Ona faza njegove karijere, kada je spektakl heavy metala doveo do komercijalnog savršenstva, oličena u remek delima „Trash“ i „Hey Stoopid“, na njegovu žalost, čini se da ga je zauvek obeležila kao autora od koga publika očekuje da iznova ponavlja dobitnu formulu, znači pevljive, zarazne, pompezne stadionske himne, neke nove „Poison-e“ i „Bed Of Nails-e“. Cooper, na našu žalost, to ne nudi, a zaista je teško za očekivati da će sve zahtevnija i rastrzanija publika imati strpljenja da iznova otkriva šezdesetogodišnjeg konceptualnog garažnog rokera, pa makar mu na albumu harmoniku svirao jednako odrtaveli Ozzy. A nedavno otkazani beogradski koncert je više nego dobar primer.

Piše: Dejan N. Kostić