Insajder

Again, We love Nišville

Aleksandar Nikolić Coa

Nišville u retrovizoru vol.2

The saga continues. Druga polovina Nišvilla je na pomolu. Sve karte su otvorene a očekuje nas još nekoliko boldiranih imena svetske muzičke scene.

Treći dan je otvorio turčin Serkan Cagri koji je na svom klarinetu izvodio kompozicije karakterističnog zvuka za svoju domovinu. Kao i obično u to vreme možda je bilo publike tek za osminu ukupnih mesta. Medjutim dok je na red došao Simone Zanchini stvari su se malo popravile pa je sasvim dovoljan broj ljudi mogao da vidi sviranje harmonike kakvo se ne vidja svaki dan na „Grandu“ i „Žikinoj šarenici“.

U pratnji trojice fantastičnih muzičara ovaj preplanuli bradonja iz Italije je prijatno iznenadio sve prisutne kako kompozicijama prijatnim za uvo tako i svojim sviranjem koje je na trenutke kada je upadao u neki od hipnotičkih tripova dolazilo do granica realnog. Da li ste nekada čuli da harmonika zvuči kao orgulje? Podatak da lik živi u nekoj šumi sa mačkom dovoljno objašnjava otkud takav specifičan pristup muzici.

Benny Golson

Godine 1958. u magazinu „Esquire“ pojavila se jedna crno-bela fotografija pod nazivom „Veličanstven dan u Harlemu“. Na fotografiji se nalaze pedesetak najuticajnih jazz muzičara svih vremena. Pedeset i dve godine i mnogo smrti kasnije jedini preživeli sa te fotografije je izašao na binu baš ovde u Nišu. Jedan jedini Benny Golson. Pratio ga je austrijski „Kelag Big Band“ koji je nastup započeo poprilično grandiozno numerom iz „Odiseje u svemiru 2001“. Na repertoaru gospodina Golsona našla se i legendarne „I remember Cliford“ koju je napisao u sećane na Cliforda Browna. Kako to obično biva smrt uhodi sve najveće talente umetnosti pa je tako i ovaj talentovani momak nastradao jednog kišnog dana dok je spavao u kolima koja je vozila njegova žena. Zato muzičari pamet u glavu i ženu dalje od volana. Negde pred kraj nastupa Bennyju Golsonu je uručena nagrada za „doprinos jazz muzici“. Samo zaista veliki čovek može sa takvom skromnošću i iskrenom zahvalnošću primiti, po ko zna koji put, neku takvu nagradu posle čijeg uručenja je usledila još jedna van vremenska- „Along came Betty“. Ovaj nastup se možda najbolje može opisati najkraće kao-uživanje.

Posle toga smo na kratko isplivali iz jazz voda i uleteli u virove progresivne rock muzike zajedno sa čuvenim Steve Hackettom, nekadašnjim gitaristom grupe „Genesis“. On je u pratnji grupe „Djabe“ iz Madjarske tumarao istočnjačkim harmonijama ka nekim svojim lajtmotivima poput Istanbula i Habiba. Za vreme izvodjenja „City of Habib“ usledili su neki tehnički problemi koji su uzrokovali mestimično pucketanje zvučnika ali je to vrlo brzo sanirano. Jednu od pesama su čak nazvali „Niš“. Radi se o standardnom ulizivanju publici gde bend nekim drvenim zvečkama iz Indonezije, zajedno sa nekim iz publike, dva minuta drnda da bi na kraju uzviknuli ime grada u kome se nalaze. Služi svrsi i ubira aplauze.

Dan je bio vreo, a nastup Manu Dibanga je svu tu vrelinu preneo na veče ne dozvoljavajući ljudima predah. Ovom saksofonisti i začetniku afro beata u jazz muzici je uručena „world music“ nagrada nakon čega je svojim letnjim ritmovima oznojio veći deo publike. Prava muzika za filmski scenario gde vi ispijate koktele na nekoj plaži od para maznutih iz banke, sa nogama zarivenim u sitan pesak i jednom rukom oko struka neke kubanke dok vam medju zubima gori Kastrova Cohiba…mmmmm…

Poslednji dan je bio partija pokera a triling Četkar-De Phazz-Vrelo definitivno dovoljno jaka ruka da odnese apsolutnu pobedu 27. Nišvile jazz festivala. Veče je počelo malo dezorijentisano nastupom Terje Rypdala čija je gitara zvučala čas eksperimentalno čas pomalo napadno i agresivno. Na momente je delovao skladnije(u trećoj pesmi) da bi ga ubrzo opet opalio na neku svoju stranu uvrnutim aranžmanima. Umesto predvidjenih sat vremena svirao je skoro duplo manje. Osim nekoliko mahanja rukom nije imao neku komunikaciju sa publikom, možda je i hteo ali nije stigo. Medjutim stvari su se popravile čim je na binu izašao Vladimir Četkar koji je svojim letnjim džordžbensonovskim zvucima opustio sve prisutne koji su to znali odlično da nagrade pocrvenelim dlanovima. Pesma „Ocean of love“ zvuči kao skinuta sa Jamiroquai-evog albuma „Dynamite“. Ta prijatna kombinacij soul, funka i jazza odlično korespondira njegovoj prijatnoj i dobroćudnoj pojavi pa je tako nakon nastupa sišao da podeli autograme oduševljenim ljudima i sam oduševljen prijemom. Retko se može videti takva pozitivna energija ali i takvo sviračko i vokalno umeće jer čoveku glas i gitara zvuče kao jedno.

De Phazz

De Phazz“ su bez sumnje jedno od najvećih imena ovogodišnjeg festivala i apsolutno su opravdali sva očekivanja. U gužvi ispred bine je verovatno bio i najveći broj ljudi u odnosu na prethodne dane festivala. „De Phazz“ su u svojoj karijeri dugoj preko 10 godina uspeli da smućaku svoj jedinstveni stil loungea, jazza, soula ali i downtempa koji je masovno zahvatio bendove tokom devedesetih. Vokalno i svirački nepogrešivi doveli su ljude do vrhunca koji je prvog dana postavio Solom Burke. Još jedna zanimljivost je bio VJ koji je sve vreme radio izuzetne vizualizacije u pozadini i time doprineo potpunijem scenskom nastupu kao da tri presvlačenja oba vokala nisu bila dovoljna. Nisu svi bili upoznati sa „Anchorless“, „Jazz music“, „Maybe San Jose“ ili „Take a walk with love“ ali to ni izbliza nije bila prepreka za zahuktalu atmosferu. Sva zavodljivost Pat Appleton je kulminirala u pesmama „Slums of Monte Carlo“ i „Mix it up“ a vaistinu jeste mešala, doduše moram da priznam da ni Karlos nije zaostajao. Sve je bilo kako treba-smooth’n’sexy. A ono što je usledilo posle njih podiglo je termin „sexy“ na viši nivo. Dužnost da zatvore ovogodišnji festival zapala je bendu „Vrelo“, po mnogo čemu jedinstvenoj pojavi u celom regionu. Kada su ugledali šest mikrofona na bini mnogi su pomislili da ih čeka kukumavčenje nekih etno baba a dobili su šest uniformisanih (dobrih) riba koje uz live odsviranu industrijal podlogu izvode tradicionalne srpske pesme. Zajebano jel da? Na to nije ostao imun ni jedan BBC kojih je na listi „next best thing“ počastio drugim mestom što su cure definitivno znale da iskoriste. Ono Nišville do sada nije video a pitanje je da li će skoro videti nešto slično. Ljudi moji nastup je bio fenomenalan. Samo da ste čuli taj bas i videli onu prejebenu koreografiju bilo bi vam jasno otkud ona eksplozija energije i oblak prašine ispred bine. Te noći je na Nišville po prvi put zabeležena i šutka. Cure su imale taman toliko vremena da izvedu stvari sa svog prvenca „Preko reke“ i ostave muški deo publike sa donjom usnom do kolena. Sanjao sam ih to veče. Dugo će se pričati o tome.

I šta sad? Klovnovi su skinuli šminku. Cirkus pakuje kofere i odlazi iz grada. Sve one cure koje su se sa retro frizurama i biserima oko guše bacakale ispred bine pale svoj vremeplov i vraćaju se u 2010. godinu. Nišavski Big Easy vraća ime u Big Difficult do sledećeg susreta sa tajanstvenim svetom muzičkih malih i velikih čuda. Odmor je gotov. Čeka nas još puno ponedeljka, radnih smena, ispita, džakova… Vraćam se nazad u svoj vašljivi svet, uz vašljivi komp sa upaljenim vasljivim winampom u koji će bar ponekad zalutati neki trubač pajdoman da natenane ispriča neku od svojih priča.. Do sledećeg puta…

Sve ovo vam je opet lepo sročio gospodin Coa ili ti Aleksandar Nikolić, a fotke (ponovo) smo “ukrali“ sa sajta naših prijatelja “BalkanRock.com“ koji se neće ljutiti… Nadamo se… Mada im se isto ‘vata 🙂